Nakon što su Židovi 1948. obranili svoju zemlju, poraženi su Arapi promijenili taktiku ali su nastavili s agresijama. Uslijedili su teroristički napadi na naselja uz Egipatsku i Jordansku granicu 1950-ih i 1960-ih, Šestodnevni rat 1967., Yom-Kippurski rat 1973., Libanonski rat 1982. itd.
Takozvana Intifada (arapski pobuna) i napadi Hezb’Allaha (Allahove partije) iz Libanona tek su novi u nizu pokušaja slabljenja i uništenje Izraela.
Uzrok svih tih ratova nije nikakva izraelska okupacija niti imperijalizam, kako tvrde zlonamjerni i neupućeni. Židov ne može biti ni okupator ni imperijalist na svojoj vlastitoj zemlji, koju mu je Bog dao zauvijek, i koju je oteo jedino od pustinje. To što se ta zemlja tijekom burne povijesti još nekome svidjela, ne čini je manje židovskom, niti bi je zbog toga trebalo dijeliti. Kao što ni hrvatsko more, ako se ono sviđa još i Talijanima, Mađarima, Slovencima ili Crnogorcima neće zbog toga biti manje hrvatsko.
Prvenstveni uzrok arapsko-izraelskih ratova je arapska mržnja, umnogome utemeljena na islamu. Sveti rat džihad, koji je svaki Musliman, prema Kur’anu, obvezan voditi protiv Židova, kršćana i ostalih nemuslimana, zapravo je primarni razlog konflikta i njegove nerješivosti pregovorima. Arapski roditelji koji svoju vlastitu djecu odgajaju za buduće šehide (mučenike) samoubojice primjer su grotesknosti koncepta džihada. Ako je roditelj spreman žrtvovati vlastito dijete kako bi ubio Židova, kakav se onda s tim roditeljem može postići dogovor? Golda Meir, bivša izraelska premijerka uočila je da “mira na Bliskom istoku neće biti sve dok Arapi budu mrzili Židove više nego što vole svoju djecu.”
No Arapi nisu jedini koji se protive postojanju Izraela. Antagonizam prema toj zemlji, poznat pod imenom anticionizam (što je često tek politički korektan oblik antisemitizma), sasvim je uobičajena pojava i u Europi, a ima ga i u Hrvatskoj. Velika je tragedija i ironija to što ga se može naći i među dobronamjernim ali neupućenim kršćanima. Biblija nam na mnogo mjesta kaže da je Izraelovo ponovno okupljanje Božje djelo. “Onaj koji rasprši Izraela, opet ga sabire” (Jeremija 31:10). Cionizam je zapravo ime za to ponovno okupljanje, povratak na Cion. Boriti se protiv Izraela znači boriti se protiv Boga.
Kritizirati postojanje Izraela znači kritizirati Božje djelovanje. U Bibliji nailazimo na mnogo mjesta u kojima se mržnja na Izrael i židovski narod izjednačava s mržnjom na Boga. Psalam 83., na primjer, kaže:
Ne šuti, Gospodine,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Jer evo: dušmani tvoji buče,
i mrzitelji tvoji glave podižu.
Protiv naroda se tvoga rote
i svjetuju se protiv štićenika tvojih.
Govore: “Dođite, zatrimo ih da ne budu narod,
nek’ se ime Izrael više ne spominje!”
One koji žele da se ime “Izrael” više ne spominje (da se primjerice zamijeni imenom “Palestina”), psalamist ovdje naziva dušmanima i mrziteljima Božjim! Teško je vjerovati da se i jedan istinski kršćanin želi prepoznati u tom opisu. Neznanje, koje je zasigurno jedan od najvažnijih razloga za kršćanski anticionizam i antisemitizam, objašnjava tu najveću ironiju povijesti, naime kršćanski antisemitizam, ali ga ne opravdava. Neznanje, premda za njega ponekad nismo krivi, ipak može imati pogubne posljedice. Hošea 4:6 kaže, “Moj narod gine, nema znanja.” Stoga je imperativ za svakoga ozbiljnog kršćanina da otvori svoju Bibliju i sazna što u njoj piše o Izraelu. Božja je Riječ vjerodostojnija od riječi televizijskih mreža i novina kojima je prečesto daleko više stalo do promidžbe nego do istine. Ona je izvor mudrosti i razumijevanja i neusporedivo je bolje svoja stanovišta graditi njoj, na stijeni, umjesto na pijesku medijskih tlapnji, koji pokatkad mutira u živo blato. A u Bibliji Bog kaže: “Posadit ću ih [Židove] u zemlju njihovu i nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh” (Amos 9:15). Kršćani ne samo da nisu pozvani iskorijeniti ono što Bog posadi; pozvani su to zaliti, njegovati, čuvati, braniti i blagosloviti.
Kako?
Proučavanjem povijest Izraela i činjenica vezanih za današnji sukob, te informiranjem prvo sebe a onda i svoje neposredne okoline, često sasvim neupućene i barem latentno antagonistički nastrojene prema Izraelu, definitivno se može dobro početi. Zatim, pružanjem političke, financijske i moralne podršku Izraelu, izraelskom narodu i Židovima općenito, primjerice u vidu kupnje izraelskih proizvoda, financiranjem organizacija kao što je Međunarodna kršćanska ambasada u Jeruzalemu, reagiranjem na medijske napise itd. Mnoštvo manjih konkretnih djela može značajno pridonijeti afirmaciji izraelske države i cionizma. No, ono što smo kao kršćani ponajprije dužni činiti jeste – moliti. Psalam 122:6 nas potiče da molimo za mir Jeruzalema. Većega mira od upoznavanja Kneza mira nema. Isus je prije dvije tisuće godina umro za Židove, Arape, Grke, Hrvate i Novozelanđane podjednako – na nama je da ga svima podjednako i navijestimo kako bi ga upoznali. Kada se propovijedanjem evanđelja i molitvom, nad arapskim svijetom sruši duh islama i Arapi počnu upoznavati Isusa, to će otvoriti vrata rješavanju mnoštva danas nerješivih problema. Jer Arapin koji upozna i zavoli Mesiju, tu će ljubav sigurno proširiti i na Njegov narod. O tome svjedočim, jer to sam vidio.
Autor: B. H.
