Kada danas razmišljam o razlozima zbog kojih sam došao Bogu, prisjećam se svog ranog djetinjstva. Bilo mi je oko 10 godina, moj očuh je bio alkoholičar. Već tada, iza sebe je imao nekoliko bezuspješnih liječenja.
Moje dvije polusestre, ja, a posebno moja majka, trpjeli smo, danonoćno, teška maltretiranja. Naš dom je često posjećivala policija, još češće su dolazila kola Hitne Pomoći. Očuh je majku puno puta pokušao ubiti. Jednom ju je gurnuo preko ograde balkona, ali se ona nekako uspjela održati na ogradi i tako izbjegla pad. Također ju je jednom pokušao objesiti na tavanu kuće. U to vrijeme, nisam bio potpuno svjestan ili jednostavno nisam imao saznanja o mnogima od ovih događaja. Razumio sam, ipak, da je moj očuh čovjek oštećena uma, da je to ozbiljno ugrozilo i psihičko stanje moje majke.
Sjećam se da sam, jednom, tako, šetajući besciljno gradom, došao do jednog raskršća i tu zastao, pitajući se na koju stranu bih sada trebao krenuti. Ali, niti nakon nekih desetak minuta, još uvijek se nisam mogao odlučiti. Nemoć i tuga su me toliko svladali da sam jednostavno sjeo na tom raskršću i počeo plakati. Strašno mi je nedostajao otac; ta misao mi je neprestano strujala glavom.
Nakon mračnog perioda djetinjstva, odrastanja, ne toliko želje da se osamostalim, koliko da ostvarim izvjesnu sigurnost svoga postojanja, oženio sam se jednom vrlo mladom djevojkom.
Činilo mi se da je, konačno, i meni zasjala zvijezda Repatica, osvjetljujući tmasti mrak koji me pratio cijeli životni vijek. Disao sam punim plućima. Možda će se iz perspektive neke zrelije osobe, činiti smiješno, ali mi smo se iskreno voljeli.
Iznajmili smo jednu malu sobicu u potkrovlju neke kuće u gradskoj provinciji. Polovicu tog malenog potkrovlja, koristili smo kao kuhinju. Krov iznad, nije imao nikakve izolacije; goli crijepovi su ležali na trulim letvama. Moja žena je tu kuhala na jednom minijaturnom rešoiću. U sobi je bio jedna ormar, jedan krevet i jedan noćni ormarić; stari namještaj kojem je moja supruga svaka 2-3 dana mijenjala raspored. Posjedovali smo još i dva tanjura, dvije žlice, dvije vilice, jednu tavu za palačinke, dvije zdjele, nešto garderobe…i mislim da je to, većim dijelom, bilo sve. Ali, bili smo ushićeni pred onim što nam je donosila budućnost. I, bili smo sretni.
Iako sam imao dobar i izuzetno dobar plaćen posao;iako smo postali roditelji, još uvijek sam osjećao strahovitu prazninu. Pratio me onaj isti osjećaj neostvarenosti.
Jesam li još uvijek onako strasno volio svoju ženu i brinuo se za svoje dijete?…Ne. Gotovo da više ništa nisam osjećao za njih. Običavao bih otići u neki drugi grad; nekad i van zemlje; sam, ili sa društvom;l utati od kafića do kafića; i nakon dva, ponekad i čitavog tjedna, vratiti se kući mrtav-pijan. Ovo su pratile i neke druge, mogo ružnije stvari koje sam činio.
Jednog sam dana, tako, došao kući i morao se suočiti sa svim onim što se u posljednje tri i pol godine našeg braka, nakupilo u duši moje supruge. Naravno, odlučila je prekinuti tu agoniju i otići.
Ukratko, odjednom sam se našao u Zagrebu, sa jednogodišnjim djetetom, u kući moje majke koja je u to vrijeme živjela sama. Ne moram vjerojatno ni spominjati, da je moja majka preuzela svu brigu i odgovornost za moju kćer. Ja sam, i u Zagrebu, nastavio starom, utabanom trasom – od kafića do kafića, od gostione do gostione; cjelodnevni jad, ispraznost i besmisao.
Ali u to vrijeme, lutajući tako, pustim ulicama grada i pitajući se: “Ne bi li bilo bolje skončati ovaj mizerni život?!”; nabasao sam na jednog mladića na nekoj tramvajskoj stanici, gdje smo zapodjenuli razgovor. Čas prije toga, psovao sam vozača, ljut što mi je ispred nosa zatvorio vrata. Pogledao sam tog momka, koji je mirno stajao pored mene. Očekivao sam da će se on složiti sa mojim “pravedničkim bijesom”. Na to me on prijateljski pogledao i rekao; “ne brini se. Doći će drugi” Zaintrigirala me njegova mirnoća. Započeo sam razgovor s njjim. U biti, nisam razumio zašto, ali, besprekidnih 15minuta, ja sam mu pričao o svom bijednom životu. Neke događaje sam ipak bojio ružičasto.
On me pozorno slušao i nakon sve moje priče, rekao otprilike ovo:” Ali,…vidim, ti ipak nisi sretan. Postoji netko tko to može promjenit!”, dodao je, “Isus Krist. Možda će ti ovo zvučati čudno, ali istina je da je Bog poslao svog Sina da umre za tebe i da uskrsne kako bi ti mogao postati nova osoba; drugačiji čovjek. Bog te voli. Njemu je zaista stalo do tebe…”
I dok sam ga slušao; kako postoji netko kome je stalo do mene, kako je Isus Krist, taj čovjek koji u svom životu nije izustio laž, umro da bih ja mogao zaželjeti očistiti se od svoje prljavštine, svoje tjeskobe; niz obraze su mi se slijevale vruće suze. Srce mi se stislo pred onim što sam slušao. U duši sam znao; To je ono što sam cijelog života tražio, očekivao,…Znao sam da te riječi ne dolaze od od tog momka već od samog Boga. Kao da mi Bog govori; “već dugo pokušavam da ti to kažem. Ja sam dozvolio da moj ljubljeni Sin umre da bi ti živio. Ali, evo , sada si tu i ove riječi su istina o tebi. Ako mi predaš svoje srce,imat češ život vječni. Vjeruješ li to?”
Nisam mogao izustiti riječ, ali moje srce je ponavljalo samo to; “Vjerujem! Vjerujem!” Toliko sam čeznuo za promjenom, a ove riječi su, u mome srcu, odzvanjale… veličanstveno.
Svjetlonosna, nova šansa-Živjeti život iz početka!
Nije prošlo dugo i ja sam svoj život predao u ruke Isusu Kristu, Moja majka je, također prihvatla Krista kao svog osobnog spasitelja. Krist je postao izvor njene snage, zdravlja i ogromne radosti. Moja kćer je danas već poodrasla djevojka i služi Gospodinu na misijskom polju. Ja sam sretan čovjek. Nisam mrtav; živim i želim objavljivati Njegova djela. Znam: sve što danas živim, jesam i razumijem – On me je tomu naučio. Iako “me je hranio kruhom nevolje i pojio vodom tjeskobe, od mene se više ne krije moj Učitelj. Oči će moje gledati Učitelja mojega. I uši će moje slušati Njegov glas koji iza mene govori: Ovo je put, njime idi.”
Autor: Darko Glešić
