Čudno pitanje za kršćane. Ili nije?
Smatrala sam da ako postoji osoba koja je doista neustrašiva i ratničkog duha, koja se u životu uhvatila ukoštac s istinskim krizama i teškoćama, borila se kao lavica, onda sam to ja. Mrzim neprijatelja naših duša, mrzim bolest i mrzim sve što sotona pokušava učiniti Božjoj djeci.
Tijekom života grabila sam Božje kraljevstvo, htjela sam sve što Bog ima za mene i za druge, da im mogu dati. Nisam uvijek bila spremna promijeniti se kako bih bila posuda koja može primiti sve to od Boga, ali to je jedna druga priča.
Prije šest godina otišla sam na savjetovanje i oslobođenje od svih prošlih stvari koje je trebalo prekinuti, osloboditi se i riješiti. I doista mi je to pomoglo. I ja jesam slobodna. Onaj koga Sin oslobodi, taj je stvarno slobodan.
Prije tri mjeseca tvrtka u kojoj radim odlučila je da svi prelazimo raditi od kuće. Posao nam je vezan isključivo za telefon i internet, te je potpuno svejedno odakle radimo. Doslovno.
Nije mi bilo jednostavno biti sama kod kuće, među četiri bijela zida, jer volim ljude, druženje, a živim sama. Tako da je ispalo da radim cijeli dan sama i navečer sam opet sama. Ali dobro, nije to kraj svijeta.
I onda tog jutra, te nedjelje začuo se tutanj i počelo se tresti. Otvorila sam oči i vidjela kako dovratak ispada, kako stvari skaču i sve se trese. Samo sam počela vikati: „Isuse, Isuse, Isuse!“ Skočila sam, obukla kućni ogrtač, papuče, zgrabila torbu, naočale, Bibliju i izletila van. A vani? Snijeg je lagano lepršao, sivo, ledeno. Dan ranije bilo je +25 stupnjeva. E, to je već izgledalo kao kraj svijeta.
Vani su bili susjedi, malo smo popričali, počeli se smrzavati i vratili u kuću. I onda opet. Nisam čekala treći puta. Obukla sam se, spremila osnovne stvari, zgrabila deku, novac, putovnicu, jaknu, te sjela u auto i grijala se. Treći potres nisam osjetila, jer je auto bio na mjestu i sam se pomalo tresao dok je motor radio. Nakon sat vremena vratila sam se u kuću.
Zvala sam sina odmah tijekom prvog potresa, bili su potreseni i on i snaha. Nakon trećeg potresa došli su k meni. Nisam se usudila oprati niti ići u kupaonicu, no kada su oni došli, imala sam neku sigurnost pa sam se istuširala. Proveli smo dan dosta zbunjeni, igrajući jednu društvenu igru. Kad je došla večer i oni se spremili da odu, bila sam u panici. Pitala sam ih da ostanu, oni su mene zvali k sebi, no odlučili smo se ipak rastati. Drugi dan je bio radni dan za sve nas.
Te sam večeri sjela obučena, uzela deku i legla na kauč u boravku. I onda sam se upitala što ja to radim. Pa kome ja vjerujem? Skinula sam se u pidžamu i otišla spavati. Zaspala sam od živčane iscrpljenosti, iako sam predala svoj duh, dušu i tijelo Isusu u ruke kao i svake večeri. Milošću Božjom tako sam tvrdo spavala da nisam osjetila ponovni potres te noći kao i nijedne sljedeće.
Drugi dan sam radila. Od kuće. Kad je zatreslo, bacila sam slušalice s glave i izletila van. Navečer sam opet bila u panici. Shvatila sam da sve radim u neprekidnoj žurbi i da sjedim čekajući kad ću opet izletjeti van.
Svaki dan i svaki trenutak sve sam predavala Bogu. Izgovarala sam Riječ Božju, obećanja koja mi je dao. Svjesna sam toga da je kuća u kojoj živim iznimno čvrsta, stara svega 16 godina i da se ništa neće dogoditi. Osim toga, znam da moje vrijeme još nije došlo, a ja sam svoj život predala u Božje ruke i zato za mene nema sudbine. Moja sudbina je Bog.
A opet – umirala sam od straha. To je bio nerealan strah i bila sam toga svjesna, ali nisam ništa mogla. Malo se smanjio osjećaj straha zbog glasnog proklamiranja Božje Riječi, izgovarala sam tko je On u mom životu, slavila. Ali strah je još bio tu.
Naučila sam da ako nešto ne ide, ne ide. Sama nisam mogla. Zatražila sam pomoć. Javila sam se svojoj najboljoj prijateljici koja živi u Mariboru. Objasnila sam situaciju i zamolila da ona i suprug mole za mene. Odmah mi je poslala poveznicu jedne svoje poznanice koja je govorila o Psalmu 91.
Psalam 91 je obećanje koje mi je Bog dao kad sam imala 23 godine. Svaki dan ga glasno izgovaram u svoj život. Ako itko poznaje Psalam 91, ja ga poznajem. No, odlučila sam čuti što ta sestra ima za reći i rekla sam Bogu: „Ja ne mogu sama riješiti ovaj strah, ali ti možeš. Rekao si da vjera dolazi od slušanja i to slušanja Riječi Božje. Evo me.“ I počela sam slušati. I tada sam se nečega sjetila. Kad sam bila dijete, Zagreb je zatresao snažan potres, ne sjećam se gdje je bio epicentar, ali nije blizu Zagreba. Meni je to bio prvi potres kojeg pamtim i od straha sam doživjela živčani slom. Toliko sam jecala, ridala i tresla se da su me morali posebno smirivati. Nakon toga jedina stvar koje sam se u životu doista bojala bio je potres. To sam čak i izjavila par puta u životu.
Sjetila sam se toga, pokajala i prekinula to. I nastavila slušati propovijed.
Te večeri se takav blagoslov spustio na mene da je teško riječima to izraziti. Ali ono što znam, to je da se strah s mene digao i otišao i ja sam to fizički osjetila.
Nakon toga je bilo još manjih potresa, neke sam osjetila, neke nisam. Kada dođe potres, strese me. Ali to nije ništa jače nego kad se, recimo, spotaknem. Kad osjetite mogućnost da ćete pasti, stresete se i instinktivno reagirate. Ali to je normalno, to je sustav zaštite koji je u nas ugrađen. I normalno je stresti se kod takvih situacija. No, nije normalno nastaviti se panično bojati. Taj strah je od neprijatelja naših duša koji nas želi držati u ropstvu. Strah je ropstvo. I odgovor na pitanje u naslovu je – normalno je reagirati prestrašeno, ali nije normalno nastaviti se bojati. Stvoreni smo biti drugačiji. Savršeni je krvario i umro da se ja ne moram bojati. Ne želim robovati nikome i ničemu osim Isusu. Preskupo sam otkupljena.
Samo sam u Isusu slobodna, doista slobodna. I ostat ću slobodna.
Autorica: Olivera Mandić
