“…trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!” (Efežanima 4:3)
Biti jedinstven, ne dolazi automatikom. Bog nas poziva da radimo na tome da sačuvamo jedinstvo Duha, svezom mira. Što znači imati jedinstvo Duha? Osobno vjerujem da se jedinstvo Duha u crkvi uspostavlja kada crkva razvije toliko dubok odnos s Duhom Svetim, i u sebi razvije plod Duha – tako da su ljudi spremni i sposobni odložiti svoje sebične prohtjeve i prihvatiti ono što Duh Sveti želi za crkvu. To se jedinstvo očituje na mnoge načine, ali vjerujem da treba započeti s vodstvom i nastaviti se sa zajednicom.
Ako u vodstvu Crkve postoji neslaganje i svađa, zajednica ne može biti vođena u pravom smjeru. Ako je to slučaj, onaj dio vodstva koji je u svađi i razdoru treba biti korigiran od strane višeg vodstva. Ljudima treba pokazati što rade i dati im vrijeme da promijene svoje ponašanje. Potrebno je također nadgledanje procesa obnove i korekcije. Ako to osoba ili grupa ne želi prihvatiti tada ne preostaje ništa drugo osim da se takva osoba privremeno, ili potpuno odvoji od vodstva crkvene zajednice. To ne može učiniti crkvena zajednica već će to učiniti starješine ili ako postoji apostolski voditelj.
Ako je vodstvo crkve jedinstveno, a zajednica ne želi slijediti, tada također postoje problemi s jedinstvom. Vodstvo je tada odgovorno da izdvoji sijače razdora i da ih upozori, i pokuša im pomoći da se riješe toga. Ako to ljudi učine i pokaju se treba im pomoći da se ponovno integriraju u crkvenu zajednicu. Potreban će im biti nadzor i korekcija. No, ako se ljudi ne žele pokajati i napraviti promjenu smjera tada je potrebno odvojiti ih iz zajedništva s vjernima kako ne bi napravili veću štetu.
“…ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite…” (Filipljanima 2:2)
Ista ljubav, jedna misao, jedan osjećaj. Na tome mi, vjernici trebamo intenzivno raditi. Jednodušnost – jedna misao: to je gotovo nemoguća misija bez poslušnosti Bogu. Bez predanja i potpune vjere Bogu, ovo ne možemo postići. Naša vjera se ne bi trebala oslanjati na ono što vidimo ili osjećamo, svoju vjeru trebamo osloniti na pisanu Riječ – Bibliju. Kada odbijamo pisano, odbijamo Duha koji je inspirirao Pismo i ne možemo se uskladiti s voljom Božjom. Pisana Riječ-Biblija je vrhovni autoritet trebamo joj se podložiti bilo da nam je to milo ili ne. Mi trebamo naučiti što Bog voli i zavoljeti to, ali i naučiti što On mrzi i to zamrziti. (Psalam 25:4; 119:12, 26, 64, 66, 68, 124, 135; 143:10).
Imate li volje da se promijenite u područjima u kojima niste usklađeni s Božjom riječju, da primite potrebnu korekciju i da naučite Božje standarde življenja te ih svesrdno primijenite u svoj život? Ja osobno želim imati ljubav, jedinstvenu misao i osjećaj sa svima ostalima u crkvi. No, što ako sam stalno neka opozicija, pa čak i s dobrom namjerom? Moram se zapitati idem li preko onoga što je napisano, i postajem potencijalno oružje u đavlovim rukama. Nadimanje ili arogancija pojedinca postaje kost razdora u crkvi. Zato kada vidimo da smo kušani i testirani na tom području jako je bitno držati se pisane Riječi i imati iskrenu otvorenost i poniznost u odnosu na ostale u Crkvi. Zapamtite nitko nije bolji ili vredniji od ostalih, za sve nas je Isus prolio svoju krv (1. Korinćanima 4:6).
“Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.” (1. Korinćanima 1:10)
Oni koji odbijaju raditi na jedinstvu u lokalnom tijelu, zapravo rade suprotno-razdiru ga! Kada sam sam-odvojen od zajednice, tada nemam problema s jedinstvom jer se jedinstvo gradi kroz odnose s ljudima, s kojima nisam nužno u slaganju sa svime. Izolirani vjernici, koji izbjegavaju zajedništvo s ostalima, nalazeći prigovor svakome ne trebaju biti vaše društvo. Jer kroz takve ljude lakše djeluju duhovi razdora.
“Tada Bog posla duh razdora među Abimeleka i šekemske građane i šekemski se građani pobuniše protiv Abimeleka.” (Suci 9:23)
Duh razdora je demonski duh koji kada uđe u zajednicu ljudi čini da se ljudi međusobno natječu, svađaju, bune, i odvajaju. To se može dogoditi u Crkvi, obitelji, naciji; svugdje gdje postoji dvoje ili više ljudi. Duh razdora u Crkvi će dobiti uporište kada stvari ne stoje prema Božjem redu i standardu. Kada oni koji misle da su vredniji, posebniji, da za njih postoje “posebni” tretmani počnu tražiti svoje, postavljati se iznad svih ostalih i tako počinju poticati ljubomoru i natjecanje oni oslobađaju duhove razdora u crkvu. Da bi se spriječio razdor, potrebno je razumjeti da Crkva nije ničija osobna imovina, niti je zajednička imovina, ona pripada Kristu! To je jako bitno znati. Nitko si ne može pripisati i uzeti ono što mu nije dano. Ako to ipak učini, ta je osoba u prekršaju pred Bogom, a ako nešto ne poduzme crkva je u opasnosti od tih duhova. Ljudi se i ne znajući otvaraju za te duhove, oni kroz njih djeluju i tako oslabljuju Crkvu. Neznanje ih ne opravdava, jer je svačija dužnost imati znanje i moliti za potrebnu Božju mudrost. Vodstvo crkve treba biti podučeno, o tim stvarima kako bi mogli reagirati u potrebnoj mudrosti i autoritetu da se ovi duhovi ne mogu uvući u crkvu. Nemojte negirati ove duhovne stvarnosti, jer ako ih budete ignorirali u velikoj ste opasnosti! Iz stihova iz Suca 9 jako je bitno vidjeti da su se duhovi pokrenuli kada im je dana dozvola ili su im se otvorila vrata kroz prekršaj ili grijeh. Ako postoje vrata za te duhove u vašim životima ili u Crkvi, jako je bitno zatvoriti ta vrata. Pismo nas uči da je pokajanje i očišćenje proces obnove koju Bog radi kako bi nam pomogao i očistio nas od svakojakih grijeha kojima smo otvorili vrata đavlu. Priznati grijeh, tražiti oprost i očišćenje Kristovom krvlju je jako bitno. No, nakon toga potrebno je istjerati demona iz pojedinca, ali i iz grupe ljudi koja je sudjelovala u razdoru. Katkada je to potrebno učiniti i na korporativnom (zajedničkom) nivou (cijela crkva)
“Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge.” (1. Korinćanima 12:22-25)
Kad ne tražimo svoju već Božju volju, to zapravo znači da ćemo imati duhovni uvid i jasnije prepoznati Tijelo. Sebičnost je okrenuta ka sebi, i ne može vidjeti tko je gdje postavljen u Tijelu. Obrnuto od sebičnosti je otvorenost prema drugome. Takva otvorenost vidi potrebu, drugoga, svoju poziciju u odnosu na druge u Tijelu; te svoju potrebu za drugima. Posložiti se jedinstveno zahtjev je koji Bog upućuje crkvi, ali to neće učiniti mimo naše slobodne volje. Imamo li voljnost za to?! Imamo li voljnost pokazivati poštovanje i čast drugome kako bi tijelo ostalo jedinstveno?! Kada odbijemo pokazati poštovanje, mi surađujemo sa “nečastivim”. Poštovanje i čast je jedan od temeljnih koncepata Božjeg kraljevstva – “Kao slobodni ljudi-ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće već kao Božje sluge-sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite” (1. Petrova 2:16-17).
“Oni vam govorahu: ‘U posljednje će vrijeme biti podrugljivaca koji će se povoditi za bezbožnim požudama svojim. To su sijači razdora, sjetilnici koji nemaju Duha. A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život.'” (Juda 19-21)
Razdor dolazi kroz ljude koji su se skompali s određenim sortama zlih duhova, koji operiraju u području njihove duše (uma, volje, emocija). Ti ljudi su se na žalost predali svojim požudama, umjesto da su se borili protiv njih. I ne samo to, već se prema njima povode, što znači da razmišljaju i zaključuju na temelju njih. Požuda za vlašću i požuda za pretjeranom pažnjom u današnjoj crkvi je iznimno snažna. Vjerujem da je razlog tim i sličnim požudama zapravo velika odbačenost i duh siročeta. Iako nije u redu to što ti je netko napravio, moraš razumjeti da ako ne oprostiš onome tko te povrijedio da ćeš sam postati povreditelj i nećeš moći vidjeti ono što radiš drugome. Vjerujem da nitko od nas ne želi biti prozvan sijačem razdora, ali ako ustrajemo u svojim samovoljnim životima, i odbacimo korekciju-i to je moguće! Da bi se to spriječilo moramo raditi na svojoj vjeri, molitvi u Duhu i međusobnoj ljubavi. Naziđivati se na vjeri znači zapravo graditi svoju vjeru. Nedostatak vjere nam donosi probleme. Vjera je uvijek oslonjena na Riječ Božju. Kada u svojim životima imamo područja u kojima kontinuirano padamo u grijeh-to je znak da nemamo vjere tj. poslušnosti (Rimljanima 1:5). Moliti u Duhu između ostaloga znači dati Duhu Svetome svoj jezik da On govori kroz nas tj. koristi naše govorne organe. Bolje da Duh govori nego naše podrugivanje, kriticizam i osuda. Ako niste kršteni Duhom Svetim i ne molite u jezicima, vruće molite za to iskustvo. Krštenje u Duhu donosi nove jezike i Božju proročku riječ na vaša usta. Neka vaša usta budu puna Duha! Duh Sveti nas želi korigirati! Kada Duh Sveti kori, On nam pomogne sagledati tj. daje nam uvid u štetu koju smo učinili ljudima i povredu koji smo donijeli u odnos između sebe i Boga; te nam daje jasnu uputu što učiniti. Duh Sveti ne ogovara i ne kritizira-to čini neprijatelj kroz našu tjelesnu neobraćenu narav.
Trebamo također biti svjesni da trebamo Božje milosrđe i milost kako bi mogli živjeti posvećen život. Božja se milost očituje kroz oproštenje i očišćenje. Ima ljudi koji govore da ne se ne trebamo kajati i tražiti oproštenje od Boga za naše prekršaje. Oni tvrde da je to krivo jer nam je Bog već oprostio prošle, sadašnje i buduće grijehe. Ako je to vaš slučaj; molim vas da sagledate tu izjavu u kontekstu Božjeg karaktera, i cjelokupne objave Svetog Pisma. Pismo se ne uzima djelomično, niti se tumači na svojevoljan način. Ako nam je stalo da se Bog pokrene u našu korist trebamo se uskladiti s Njim. Pokajanje je temeljni koncept Božjeg kraljevstva. Kroz pokajanje i prihvaćanje Isusa, primamo spasenje. Kada sagriješimo pokajanje nas vraća nazad u odnos s Bogom. Pokajanje i obraćenje je temeljno za brisanje grijeha (Djela apostolska 3:19; 1. Ivanova 1:9; 2. Korinćanima 6; 7:1, 8-11). Pokajati se znači da smo razumjeli što smo učinili krivo, sagledali posljedice toga i odlučili nešto promijeniti glede toga. Obraćenje dolazi nakon pokajanja to je poput vrata kroz koja moramo proći i zatvoriti ih za svoje prijašnje krivo ponašanje prema Bogu i Crkvi (braći i sestrama). Duhovi razdora se očituju kroz usta, Bog želi posvetiti naša usta. Ako imate problem s ogovaranjem, kritiziranjem, pametovanjem, ili natjecanjem morate se toga riješiti. Bog će nam pomoći u tome i osloboditi nas od tih duhova razdora u nama. Jeste li voljni, doći pred Boga u pokajanju i tražiti Ga oproštenje i očišćenje od tih duhova. Bog je vjeran, i On će učiniti ono što je obećao. Kada jednom primite slobodu, tada morate naučiti živjeti pobožno – u posvećenju. Bog to ne može umjesto vas. Svoju volju, strahove i odbačenost također predajte Bogu u ruke i primite slobodu od duhova odbačenosti i duhova koji uzrokuju sindrom siročeta. Povežite se sa svojim duhovnim roditeljima i braćom i sestrama u crkvi i počnite vršiti Božju volju.
OČE NEBESKI, PRIZNAJEM DA SAM DOZVOLIO NEPRIJATELJU DA DOĐE U MOJE SRCE I DA SE OČITUJE KROZ MOJA USTA. JA SE ODRIČEM DUHOVA RAZDORA, KRITICIZMA, PODRUGIVANJA, POŽUDE, OGOVARANJA, VRIJEĐANJA, PREZIRA PREMA BRAĆI I SESTRAMA. OČE NEBESKI; OPROSTI MI ZA TE GRIJEHE I OČISTI ME U KRISTOVOJ KRVI. JA SE UPRAVO SADA ODRIČEM DUHOVA RAZDORA I SVIH DUHOVA KOJI SU POVEZANI SA NJIMA. U ISUSOVO IME, JA GOVORIM TIM DUHOVIMA: “ODLAZITE OD MENE!” HVALA TI ISUSE ŠTO ME OSLOBAĐAŠ OD DUHOVA RAZDORA, KRITICIZMA, PODRUGIVANJA, POŽUDE, OGOVARANJA, VRIJEĐANJA, PREZIRA PREMA BRAĆI I SESTRAMA. JA TO SADA PRIMAM U ZAHVALNOSTI TEBI GOSPODINE! ISUSE MOLIM TE DA SVA OVA ISPRAŽNJENA MJESTA ISPUNIŠ SVOJIM DUHOM SVETIM. JA ŽELIM GOVORITI I RADITI, MISLITI I OSJEĆATI ONO ŠTO TI ŽELIŠ. DUŠE SVETI DAJEM TI SVOJA USTA-TI GOVORI KROZ NJIH. HVALA TI U ISUSOVO IME.
Autor: Petar Fabijanić
