Johann Christoph Blumhardt: “Ljudi ne trebaju kršćanstvo. Oni trebaju Krista “. Rođen u Stuttgartu, Njemačkoj 16. srpnja 1805. godine, bio je odgajan u pijetističkom okruženju koje stavlja osobnu pobožnost ispred religioznih obreda. Nakon treninga postao je župnik u malom gradu Möttlingen i Haugstett gdje je naučio prezirati slabu religiju.
“Imam li pravo propovijedati Isusa, Uskrsloga, kada se malo toga mijenja” upitao je.
Njegov vlastiti život se promijenio kada je nevoljko počeo služiti ženi u svojoj zajednici koja je bila tlačen od zloga. Nakon savjetovanja i molitvi nije ju uspio osloboditi, sve dok nije bio primoran jednog dana izazvati vraga u Kristovo ime. Uslijedila je strašna borba koja je trajala nekoliko mjeseci da bi na današnji dan, 28. prosinca 1843. zloduh napustio ženu. Vikao je “Krist je pobjednik, Krist je pobjednik” tako glasno da ga cijelo selo čuje. Žena, koja se bavila okultizmom, bila je oslobođena od svog bizarnog ponašanja i postala je blagi, koristan suradnik Blumhardtova rada.
Kako je doživio probuđenje u borbi između svijetla i tame više se nije mogao vratiti u kršćanstvo koje je nemoćno. Njegova poznata izjava glasi: Volio bih kada bi sva toplina i udobnost religije umrla. Probuđenje je uskoro izbilo u njegovu području kada je jednom prilikom služio bezbožniku koji se pokajao ispovjedajući svoje grijehe i tako primio Božju milost potpunim oproštenjem. Čovjekovo lice se u istom trenutku promijenilo i počelo je sjati. Takav način služenja se brzo pročuo na tim prostorima pa su mnogi dolazili da prime molitvu. Kasnije je bio proganjan pod izlikom da se vratio rimokatoličkim naukama o odriješenju grijeha. Tada se vjerovalo da je takva praksa bezbožna, međutim Blumhardt je primio otkrivenje da se ispovijedanjem grijeha braći i s molitvom pokajanja prima Božja milost oprosta.
Jedan neimenovani promatrač ovih događaja napisao je: Probuđenje slijedi napadom na krivnju savjesti. Stari neprijatelji postaju izmireni. Ukradene stvari se vraćaju. Neprijateljski seljaci koji su isprva blokirali cestu za Möttlingen sada su ga zavoljeli poput oca.
Unatoč mnogim ozdravljenjima koje su ljudi doživljavali dok ih je vodio u molitvu pokajanja, njegova braća, Luterani nisu prepoznali Božje pohođenje. Zabranili su mu moliti za ljude izvan svoje župe, branili su mu da stihovima iz Biblije pruža ljudima nadu i vjeru u oproštenje, ozdravljenje, oslobođenje. Usprkos konstatnim protivljenjima probuđenje se širilo, a brat Blumhardt je ostao vjeran Bogu u služenju do svoje smrti.
Još neke od poznatih izjava brata Blumhardta:
“Mora li kršćanski život biti tako bijedno siromašan?
“Ništa ne može ugasiti žeđ i sušu doli Boga koji ponovno izlijeva svoga Duha..”
Izvor: Kršćanstvo danas
