Na molbu prijatelja da ga odvezem “na jedno mjesto”, njega i suprugu odvezao sam i tako prvi put došao u crkvu “Riječ Života” u Zagrebu, 29. rujna 2013. godine. Putem me upozorio da to nije građevina kao crkva, nego obična dvorana bez kipova, religioznih slika i slično. Rekli su mi da dođem za otprilike devedeset minuta po njih, ili ako želim da mogu i ja ući da vidim. Po prirodi sam znatiželjna osoba pa sam odmah rekao da idem kako bih vidio o čemu se tu radi. Upozorili su me da se ne „uplašim“ jer ću čuti kako ljudi govore i mole u drugim jezicima. Kako sam cijeli život išao u Rimokatoličku crkvu za takvo što nikada nisam niti čuo, a kamoli doživio. Tijekom glasnog slavljenja i molitve u jezicima bio sam jako iznenađen, to je za mene bilo jedno novo iskustvo. Unatoč svemu tome, na pitanje službenika: “Tko želi primiti Krista?”, ja sam spontano izašao i primio Krista. Čak je na kraju službe bila i potpuna Gospodnja večera (kruh i vino), dok u Rimokatoličkoj službi to nije slučaj. Od tada sam počeo redovno, svake nedjelje dolaziti na bogoslužja.
Bog me pozvao da me iscijeli
Samo par dana prije mog prvog dolaska u crkvu bio sam na pregledu jednog madeža na donjem lijevom dijelu trbuha. Ustanovljeno je da madež treba ukloniti. Prvi put sam operiran 28. listopada 2013. godine. To je bio manji operacijski zahvat, a uklonjeno tkivo je poslano na patološku analizu. Otprilike za osam dana zvao me je liječnik iz bolnice na kućni telefon i rekao da se hitno javim njemu u bolnicu jer je nalaz loš, tj. melanom je zloćudan. Svi smo bili u šoku jer smo čuli da je to najteži oblik raka. Otišao sam na dogovor u bolnicu i zakazan mi je termin za drugu operaciju 9. prosinca 2013. Ovaj put me je kirurg upozorio da će na istom mjestu rezati veliki rez duljine 13 centimetara te da će trebati odstraniti i limfni čvor ispod lijevog pazuha i čvorove u preponama. Ostao sam u bolnici devet dana. Prije odlaska u bolnicu u crkvi sam ispričao da idem na operaciju pa su braća rekla da će moliti da sve prođe dobro. Jedan mi je brat posudio knjižicu “U službi Njegova veličanstva”, koju sam u bolnici čitao. Na moje iznenađenje bio sam potpuno oslobođen straha (što je čovjekov najveći neprijatelj u bolesti). Cijelo vrijeme sam nasmijavao ostala tri pacijenta u sobi i ohrabrivao ih te im davao da i oni čitaju tu knjižicu.
Prilika za prvo svjedočenje
Nakon tri do četiri dana u bolnici, popodne na viziti, mlađi liječnik koji me je prvi put operirao, pitao me je bi li htio doći sutra ujutro u devet sati da ispričam svoj slučaj pred studentima u dvorani. Odmah sam pristao na to. Ujutro su došli po mene i tako sam, u pidžami, s tri drenažne bočice na sebi, došao u dvoranu pred pedesetak studenata. Bez ikakvog straha ispričao sam im svoju cijelu priču i rekao: “Ali to je sada sve u redu jer me Bog iscijelio”. Oni su se svi smijali, ali u pozitivnom smislu (bez podrugivanja) i bili su oduševljeni mojom sigurnošću u iscjeljenje i zapljeskali.
Bog je umiješao svoje prste
Po izlasku iz bolnice 17. prosinca liječnik koji me je operirao naručio me je na kontrolni pregled za tri dana. Došao sam u ordinaciju i on mi je rekao: “Nalaz je stigao. Što mislite kakav je?”. Ja sam mu u hipu odgovorio: “Odličan!”. On me je na to pitao: “Kako znate?”, a ja sam mu odgovorio da jednostavno znam, “jer je Bog umiješao svoje prste”. A on kaže: “I ja mislim da je umiješao”. Zajedno sa sestrom svi smo se radosno smijali. Kasnije, na kontrolama svi su moji nalazi bili odlični, tj. uredni na čudo svih liječnika. Po dolasku iz bolnice, došao sam na službu u nedjelju. Nešto me je tjeralo da uzmem sa sobom nalaz biopsije. U crkvi sam prije početka službe zamolio pastora mogu li posvjedočiti pred svima i pokazati svoj nalaz. On je rekao: “Može! Ako želiš, može i odmah na početku službe”. Dali su mi mikrofon i ja sam pokazao nalaze u kojima na tri mjesta piše: “Nema tumornog tkiva”. Bilo je veliko oduševljenje u crkvi, a ja sam se čudio svojoj hrabrosti i odlučnosti da to učinim jer sam se tek nedavno obratio, bio sam u Kristu tek tri mjeseca.
Bog je iscijelio i moju kičmu
Kako se u praksi ove crkve pri svakoj službi polažu ruke i moli se za sve potrebe, tako sam ja izašao i zamolio da se pomole za moju kičmu. Od mladih dana imao sam velikih problema s kičmom i trebao sam ići na operaciju. Ipak, hvala Bogu, nisam se dao operirati. Svakih dva do tri mjeseca bi me ukliještilo u lumbalnom dijelu (tj. u križima). Nakon molitve (a to je bilo početkom 2014.) ja više nemam nikakvih problema s kičmom, tako da se i moj liječnik čudi kako to, a ja kažem: “Mene je Gospodin iscijelio!”.
Što se tiče melanoma, moram ići na kontrolne preglede svakih šest mjeseci, ali pred svima kažem: “Idem da dokažem s urednim nalazima da me Gospodin potpuno iscijelio”. Ja se sada ne sramim pokazati svoje ožiljke kao dokaz da me je Gospodin iscijelio, kao što je i naš gospodin Isus Krist morao pokazati svoje rane nevjernome Tomi i tek kada je Toma stavio svoje ruke u njih, tada je povjerovao. Zato mu je Isus rekao: “Blago onima koji ne vide, a vjeruju”. Ja čvrsto vjerujem da me Isus iscijelio svojim ranama i oprao svojom krvlju.
Hvala ti Isuse za to! Amen.
Autor: Slavko
