Hong Kong, kasne osamdesete godine dvadesetog stoljeća. Započeli smo službu Iris Ministries 1980. godine u Sjedinjenim državama kao kratkotrajnu misijsku organizaciju koja je slala pomoć na Filipine. Kasnije smo se bazirali u Indoneziji. S vremenom su Rollandu i meni odbijene trajne misionarske vize te smo se našli u avionu za Hong Kong, gdje smo trebali služiti sljedećih nekoliko godina.
Hodajući sporednim ulicama jednog dana, daleko od blještavih svjetala i užurbanih autocesta centra grada, u jednoj sam uličici vidjela malenu ščućurenu djevojčicu. Bila je izgubljena, sama, prljava i napuštena. Došla mi je misao: Ako ja ne stanem i ne pokažem ovoj djevojčici najmanji, najosnovniji znak ljubaznosti, tko će? Ona nije vikala, zahtjevala moju pažnju niti radila probleme. Bilo bi tako jednostavno samo nastaviti hodati, gledati u drugu stranu, raditi što već radim…
London, Engleska, rane devedeste. Rolland i ja smo se preselili u Englesku kako bismo učili za svoje doktorate na Sveučilištu u Londonu. I na ovom smo ogromnom urbanom području naišli na isti paradoks: nevjerojatno bogati ljudi koji gotovo da dijele dvorište s potpuno siromašnim, očajnim ljudima. Ovo u Londonu na neki način opstaje u područjima udaljenima samo jednu ulicu – ili čak na suprotnim krajevima iste ulice!
Jedva da smo stigli, a već smo bili suočeni s istim potrebama na koje smo naišli u Hong Kongu. Jedan je beskućnik tumarao ulicama. U Istočnoj je Europi živio potpuno drugačiji život kao poznati koncertni pijanist. Ostavio je sve i preselio se u London kako bi napredovao u karijeri, no očekivana veza nije ostvarila ono čemu se nadao, vrata prilika su mu se zatvarala ispred nosa, a financije su mu se strmoglavo smanjivale. Prije nego se uspio okrenuti, ostao je bez ičega – u ovom je gradu bio nitko i ništa, a nije bilo načina da se vrati svom prijašnjem životu. Vidjela sam ga kako sjedi na ulaznim vratima, izgubljen u vlastitim mislima, pitajući samoga sebe kako su se sve okolnosti urotile protiv njega i dovele ga tu gdje je sada. Podsjetio me na malenu djevojčicu iz Hong Konga; imali su isti pogled koji je otkrivao beznađe i rezignaciju.
Netko je morao nešto napraviti. Započeli smo crkvu među beskućnicima, koju smo vodili za vrijeme naših doktorskih studija. Odlučili smo da beskućnici ne trebaju biti i bez nade.
Mozambik, sredina devedesetih. Stigli smo 1995. godine i od tada je to fokus naše službe. Jedan sam dan naišla na mladu djevojčicu pored ceste. Imala je deset godina i nije imala jednu nogu. Izgubila ju je u požaru. Pošto je bila “niškoristi” jer nije imala nogu, njezina je baka naredila njezinoj braći da je u polju kamenuju do smrti. Jedna usta manje za hraniti. Ovi su je ostavili misleći da je mrtva, no nekako je preživjela. Sada je živjela na ulici, prodavajući svoje tijelo za cijenu soka ili komad kruha. Srce mi se slomilo kada sam je vidjela te sam ponovno bila suočena s pitanjem: Tko će se zaustaviti radi nje? Tko će donijeti promjenu u njezin život? Tko će biti Isusove ruke za nju?
Ova me djevojčica, Elaina, naučila da ljubav ima izgled. Što je ljubav ako nema nikakvo obličje – riječ utjehe, pružanje pomoći, nešto za jesti, odjeća? To je evanđelje.
Shvaćam da se čitanje ovog izvještaja o tome što Bog radi u Mozambiku može činiti zastrašujuće i daleko od svakodnevne stvarnosti života mnogih.
No, je li uistinu?
Ako postoji jedna stvar koju sam naučila, to je ova: Siromaštvo i očaj ne izgledaju uvijek onako kako očekujemo. Postoje bezbrojne tisuće ljudi u našem svijetu koji trebaju nekoga da se zaustavi radi njih, nekoga da im pokaže Božju ljubaznost i milost. Nikada nemojte dopustiti da Vas činjenica što netko nosi odijelo ili vozi dobar auto prevari – niti to što se čini kao da im je cijeli život sređen. Ispod površine krčkaju se isto beznađe i isti očaj koji su živjeli u očima one djevojčice iz uličice, čovjeka na vratima i djevojčice pokraj ceste; samo su oni prvi to naučili sakriti. Postoje ljudi u potrebi baš tu gdje se ti nalaziš, kao što postoje i tu, gdje se ja nalazim.
Još sam jednu stvar naučila: ja nisam kvalificirana raditi ovo što radim. Daleko sam od savršenstva. U sebi i sama od sebe, ja ne mogu ništa. Samo je Krist u meni taj koji mi daje snagu da se zaustavim i učinim nešto praktično za tu osobu. No, shvatila sam da dok odlučujem jednostavno zastati i obratiti pozornost, Isus oslobađa čudesnu snagu koja premašuje sva moja očekivanja.
To je način na koji znam, bez ikakve sumnje, da On može učiniti iste stvari kroz Vas. Ako može upotrijebiti mene, može upotrijebiti bilo koga. Isus Vas može upotrijebiti da budete primjer Njegove ljubavi gdje god da se nalazite i što god da radite. Bilo da radite u trgovini, banci, bolnici, uredu… kako učite predati svoj život Njemu sve više i više, On će doticati živote ljudi kroz Vas i vidjet ćete čudesa. Možda Vama u Vašoj situaciji neće trebati čudo umnažanja hrane, no možda će Vam trebati čudo omekšavanja tvrdog srca ili promjene odnosa. Možda će Vam trebati iscjeljenje od emocionalne slomljenosti i obnova cjelovitosti.
Gdje god da se danas nađete na svojemu putu s Bogom, molim Vas da znate da Vas On može upotrijebiti da bi učinio nešto izvanredno. Sve što je potrebno je jednostavan čin poslušnosti s Vaše strane. Činite ono što samo Vi možete – jer ste baš Vi tamo! – a Bog će učiniti ono što samo On može učiniti.
Heidi Baker je suosnivačica službe Iris Ministries uz svojeg muža, Rollanda. Autorica je i suautorica nekoliko knjiga, uključujući Learning to Love (Učiti voljeti), iz kojeg je ovaj članak prilagođen. Ona i Rolland su služili u Indoneziji i Hong Kongu prije nego što su slijedili Božji poziv u Mozambik 1995. godine. Suočeni s velikim potrebama, Bakeri gledaju kako Bog nadnaravno proviđa za više od 10 000 djece svaki dan kroz njihovu službu, i još više kroz mrežu Iris i više od 15 000 crkava, biblijskih škola, osnovnih škola, i programa za pomoć siromašnima.
Izvor: Charisma Magazine
Autorica: Heidi Baker
Prevela: Ivona Bilušić
