Pitanje koje mi često postavljaju glasi: “Zašto u vašim crkvama nema kipova i slika?”

Odgovor je vrlo jednostavan: “Zato što to zabranjuje druga Božja zapovijed.”

Nedavno sam čitao rimokatolički priručnik za vjeronauk i u njemu pronašao dio koji obrađuje deset Božjih zapovijedi. No, te zapovijedi se razlikuju od onih koje nalazimo u Bibliji. Jedna od biblijskih zapovijedi ovdje je izbačena, a jedna druga je podijeljena na dvije da bi ih na kraju opet bilo deset.

Što kaže druga Božja zapovijed?

“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena…” (Izlazak 20:4-5).

Biblija jasno tvrdi da je Bog jedina osoba kojoj se smijemo klanjati. Isus kaže: “Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!” (Matej 4:10). Dakle, služiti i klanjati se ne smijemo ni kipovima, ni slikama, ni svecima, ni anđelima, već samo Bogu.

Evo što se dogodilo kada je sveti Petar došao u Kornelijevu kuću: “Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: ‘Ustani! I ja sam samo čovjek!’” (Djela apostolska 10:25-26).

Vidiš li da Petar, koji je uistinu bio svet čovjek, nije dozvolio da mu se itko pokloni?

Riječ kaže: “Ja sam, Ivan, ovo čuo i vidio. Pošto sam čuo i vidio, padoh pred noge anđelu koji mi je ovo pokazao, da mu se poklonim. A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!’” (Otkrivenje 22:8-9).

Iz navedenih stihova očito je da se ne trebamo klanjati ni svecima ni anđelima, već jedino Bogu.

Jedanput sam slušao jednog cijenjenog teologa koji je na pitanje o klanjanju kipovima i slikama odgovorio da se on i mnogi drugi ne klanjaju njima već osobama koje oni predstavljaju.

Mislim da taj odgovor nije bio iskren i da se radilo o izgovoru. Ako je pak govorio istinu, onda je govorio suprotno učenju Drugog vatikanskog koncila na kojem je odlučeno: “ Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte.”

U Dokumentima Drugog vatikanskog koncila također stoji: “Sveti Sabor izrijekom uči tu katoličku nauku i ujedno opominje sve sinove Crkve da …savjesno vrše ono što je u prošlim vremenima bilo odlučeno o štovanju slika Kristovih, Blažene Djevice i svetaca.”

Objašnjenje koje je dao spomenuti svećenik nije u skladu s učenjem crkve, jer ona uči i prakticira “čašćenje”, tj. “štovanje” slika.

Bog u prvih nekoliko riječi Druge zapovijedi najprije zabranjuje PRAVLJENJE slika i kipova. Onaj tko ih pravi (ili naručuje) već samim time čini grijeh. A kada im se klanja (dublji oblik štovanja), on još dublje pada u grijeh. Kad im služi, ili im žrtvuje određene stvari, ili ih čisti, glanca, nosi i ljubi, pojedinac se još više protivi Bogu.

Budući da kršćanstvo ima židovske korijene, nemoguće je zamisliti Ranu crkvu i apostole kako štuju ili časte kipove ili slike. Niti u jednom stihu Novoga zavjeta nema takvog poticaja. Dapače, Biblija kaže: “Dok ih je Pavao iščekivao u Ateni, silno se ozlojedi promatrajući grad pun idola” (Djela apostolska 17:16).

Riječ također kaže: “Kakav li (je) sklad između hrama Božjega i idola?” (2. Korinćanima 6:9-10).

“Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici… neće baštiniti kraljevstva Božjeg” (1. Korinćanima 6:9-10).

Ako, dakle, idolopoklonici neće biti u Božjem kraljevstvu, gdje li će biti? Isus na to pitanje daje jasan odgovor: “Što se tiče… idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom” (Otkrivenje 21:8).

Zbog poštovanja koje imamo prema Božjoj zapovijedi i zbog straha da ne završimo u ognjenom jezeru mi ne pravimo slike i kipove, ne štujemo ih i ne služimo im. Drugi dio Druge zapovijedi jasno kaže da Bog kažnjava grijeh (odnosi se na idolopoklonstvo) čak i na djeci onih koji ga čine.

Druga Božja zapovijed ne spominje se samo u stihovima koje smo naveli (Izlazak 20:4-5), već je susrećemo na mnogim drugim mjestima u Starom i Novom zavjetu. U Knjizi Ponovljenog zakona stoji: “Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, ni obličja kakve životinje što je na zemlji, ni obličja kakve ptice što pod nebom lijeta, ni obličja bilo čega što po zemlji gmiže, ni obličja kakve ribe što je u vodi pod zemljom, i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje” (Ponovljeni zakon 4:15-19).

U 27. poglavlju iste knjige stoji zaziv prokletstva na one koji prave takve stvari.

Prokletstvo uključuje različite bolesti (duševne i tjelesne), neimaštinu, nevolje, nesreće i prijevremenu smrt.

U 15. i 16. stihu četvrtog poglavlja Ponovljenog zakona vidimo da Bog nije želio da Izraelci vide bilo kakav lik ili obličje da na temelju njega ne bi izradili neki kip ili sliku.

Isti princip opažamo u načinu na koji se Isus objavljivao učenicima nakon svog uskrsnuća. Cijelo dvadeseto poglavlje Evanđelja po Ivanu obiluje izvještajima o Gospodinovim ukazanjima. Vidimo da se svaki put pojavio u drugačijem liku. Učenici su ga uspjeli prepoznati samo po određenoj gesti ili riječi.

U Bibliji piše: “S kime biste me usporedili i izjednačili, s kime prispodobili: komu da sam sličan? Vade zlato iz kese, i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara da od njeg boga načini, te pred njim padaju ničice i klanjaju se. Dižu ga na rame i nose ga, onda ga stavljaju na njegovo mjesto; on stoji i ne miče se s njega. Prizivaju li ga, on ne odgovara, i nikog ne spasava od nevolje njegove” (Izaija 46:5-7).

Bog, dakle, kaže: “S kime biste me usporedili i izjednačili?” Nitko i ništa ne može predstaviti Boga. Kao što je jedan židovski rabin rekao: “Njegov oblik i veličina nadilaze naše sposobnosti opisivanja. Nijedan materijal, ma koliko skup i dragocjen bio, ne može ga predstaviti. Umjetnost ga ne može izraziti. Nitko ga nije vidio i nitko ga ne može ni zamisliti ni prispodobiti.”

Isus kaže: “Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini” (Ivan 4:24). Budući da je Bog Duh, kako ga možemo naslikati ili oblikovati? Kako naslikati Duha? Kako uopće Duh izgleda?

Biblija kaže da je Bog onaj koji je “…besmrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti” (1. Timoteju 6:16).

Ako ga nitko nije vidio i ako ga nitko ne može vidjeti, kako onda možemo znati kako On izgleda? Sve slike i kipovi samo su odraz umjetničke fantazije, a ne stvarnosti. Kako da znamo da umjetnik za modele nije imao neke homoseksualce ili razbojnike (što se u povijesti često događalo)? I onda se ljudi pred takvim kipovima klanjaju i zamišljaju da je Bog takav.

Odakle potječe pravljenje i štovanje kipova i slika?

Ono se javilo iz nekoliko razloga. Jedan od osnovnih je svakako želja za zaradom koja se ostvaruje prodajom religioznih predmeta.

U Djelima apostolskim nalazimo taj motiv. Obrtnici su izrađivali kipove ženskog božanstva koje se štovalo u Efezu.

“Neki srebrnar imenom Demetrije omogućavao je pravljenjem malih srebrnih Artemidinih hramova veliku zaradu zanatlijama, koje sazva skupa s radnicima zaposlenim na takvim stvarima te im održa govor. ‘Ljudi, vi znate da od ovoga posla zavisi naše blagostanje, a vidite i čujete da je ovaj Pavao uvjerio i zaveo mnogo svijeta, ne samo u Efezu nego gotovo u svoj Aziji, tvrdeći da bogovi izrađeni rukama nisu bogovi’” (Djela apostolska 19:25-26).

Već u ono vrijeme ljudi su zarađivali dobre novce na prodaji religioznih predmeta. Taj motiv susrećemo u svakom povijesnom razdoblju, u cijelom svijetu.

Nadalje, ljudi izrađuju religiozne predmete zato što su otpali od prave spoznaje Boga i izgubili ispravan način razmišljanja. Tražeći izlaz iz te situacije, upali su u mudrovanje. Budući da Boga nisu mogli “pokazati” ni slavom Njegove prisutnosti, ni snagom Riječi, ni božanskom silom (ozdravljenjima, oslobođenjima, itd.), upustili su se u idolopoklonstvo.

Riječ kaže: “Jer iako su upoznali Boga nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova” (Rimljanima 1:21-23).

Moramo shvatiti da iza svega ovoga ne stoji samo neka filozofija i mudrovanje, već demonska aktivnost.

“Znate, kad ste bili pogani (neznabošci), da ste bivali vučeni, kao tjerani k nijemim idolima” (1. Korinćanima 12:2).

Izrazi “bivali vučeni” i “tjerani” govore o sili koja ne potječe od nas samih. Riječ je o nečemu što dolazi izvana vukući i tjerajući ljude da se klanjaju idolima.

Mnogi su mi rekli da su pred kipovima i slikama osjetili da “nešto moraju učiniti”. Oni koji nisu učinili ništa, osjetili su krivnju ili strah.

Odakle to dolazi?

Od demona. Demoni znaju da Bog mrzi i zabranjuje štovanje kipova pa zato “vuku” i “tjeraju” ljude da ih štuju te na taj način ljute i izazivaju Gospodina.

Riječ kaže: “Zato, ljubljeni moji, klonite se idolopoklonstva! Govorim kao mudrima; prosudite sami ono što ću reći. Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha. Promatrajte zemaljskog Izraela! Zar oni koji jedu žrtve nisu u zajednici sa žrtvenikom? Pa što želim reći? Da je meso žrtvovano idolima nešto? Ili da je idol nešto? Ne, već da ono što pogani žrtvuju, žrtvuju vrazima, a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajednici s vrazima. Ne možete piti kalež Gospodnji i kalež vražji. Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da na zavist i srdžbu izazivamo Gospodina? Zar smo jači od njega?” (1. Korinćanima 10:14-22).

U novozavjetno doba ljudi su u hramove donosili žrtve, hranu i piće koje su prinosili (žrtvovali) svojim božanstvima (zaštitnicima). Nakon toga su blagovali prinesenu žrtvu.

Što iz neznanja, što iz drugih razloga, neki mladi kršćani su se jednostavno poveli za tim poganskim običajem. Zato je Pavao pisao o tome opominjući ih da to ne čine, jer je to dio štovanja idola.

Rekao je da žrtvu koju prinose, ne prinose Bogu nego vrazima te tako ulaze u zajednicu (odnos, međusobnu povezanost) s njima.

Navedeni stihovi jasno pokazuju da su to bili ljudi koji su vjerovali da Bog postoji i koji su mu željeli ugoditi prinoseći žrtve. No, umjesto da mu ugode, svojim su postupcima izazivali Njegovu srdžbu i zavist. Vidimo da su zapravo sjedili na “dvije stolice”. Pavao im je rekao da to tako ne može biti i da moraju odlučiti hoće li biti u zajednici s Bogom ili s vrazima.

Mojsije u svojoj proročkoj pjesmi govori o Izraelu, ali isti smisao nalazimo i u Poslanici Rimljanima 1:18-25. To je, dakle, poruka i za kršćane.

“Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja. Tuđim bozima učiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama. Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu. Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjećaš se više Boga koji te rodi! Vidje to Jahve, i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kćeri” (Ponovljeni zakon 32:15-19).

U četvrtom stoljeću sv. Jeronim je jednom izjavom opisao to stanje Crkve. Rekao je: “Otkako je Crkva porasla u posjedima, opala je u vrlinama.”

Žrtve koje su Izraelci prinosili nisu častile Boga iako su oni to priželjkivali, već su častile demone – zloduhe.

Ti demoni su zauzvrat činili čudesne znakove i uzrokovali viđenja kako bi naveli ljude da još više štuju slike i kipove. Oni ih i danas potiču da religioznim predmetima pripisuju nadnaravnu moć i porijeklo.

Iz stihova koje smo naveli (Djela apostolska 19) vidimo da je narod kipu efeške Artemide (Dijane) pripisivao nebesko porijeklo: “Efežani! Tko ima od ljudi koji ne bi znao da je grad Efez štovalac hrama velike Artemide i njezina kipa što je pao s neba?” (Djela apostolska 19:35). Nitko nije dovodio u pitanje tvrdnju da je taj kip k njima došao s neba. Štovanje efeške Dijane bilo je rašireno po “…Aziji i svekolikom svijetu.”

U knjizi Otkrivenja Božja Riječ govori o zvijeri – demonskom vrhovništvu koje izgleda kao janje, ali služi demonskom svijetu: “Ona čini velika čudesa, tako da i vatru s neba spušta na zemlju naočigled ljudi, i zavodi stanovnike zemlje čudesima koja su joj dana da ih čini u službi Zvijeri, svjetujući stanovnicima zemlje da naprave kip Zvijeri koja bi ranjena mačem, ali ostade na životu. Čak joj je bilo dopušteno da udahne život kipu Zvijeri, tako da kip Zvijeri progovori i prouzrokova da se pobiju svi koji se ne htjedoše pokloniti kipu Zvijeri” (Otkrivenje 13:13-15).

Ovaj odlomak pokazuje da poticaj za izradu kipa (idola) dolazi iz demonskog svijeta te da je cjelokupna stvar popraćena nadnaravnim demonskim aktivnostima – čudesima. To ide tako daleko da kip (statua) počinje govoriti. To je u naravnom nemoguće, ali se uz suradnju sotone (a ne Boga) može dogoditi.

Ta nadnaravna dimenzija (utjecaj demona) objašnjava raširenost idolopoklonstva i snagu kojom ono pripadnike različitih religija drži u ropstvu.

Biblija uči da je štovanje religioznih predmeta kroz različite obrede i žrtve povezano s utjecajem i štovanjem zlih duhova. Zato jedna od Deset zapovijedi, i to druga po redu, zabranjuje izrađivanje i štovanje kipova i slika.

Mnogi misle da takvo štovanje nije grijeh, posebno u slučajevima kada su religiozne slike i kipovi lijepa i skupa umjetnička djela. Ljudi ih se ne žele odreći zbog njihove umjetničke ili financijske vrijednosti. No, moramo biti svjesni da su posljedice idolopoklonstva odveć ozbiljne da bi se s njima mogli poigravati.

Sljedeći razlog zbog kojeg ljudi robuju idolopoklonstvu je praznovjerje – isprazna vjera. Isus kaže: “…Uzaludno je bogoštovlje…”, ili drugim riječima: “Isprazno je vjerovanje i praksa.”

Praznovjerje najčešće djeluje kroz strah. Ljudi se ne žele odreći krivovjerja i idolopoklonstva zato što se boje da bi im se nešto loše moglo dogoditi. Boje se baciti idol, sliku ili nešto treće zato što misle da će im se, ako to učine, dogoditi neka nesreća.

Takav način razmišljanja je potpuno pogrešan. Nesreće i zlo se mogu dogoditi ako ostanemo u krivovjerju i idolopoklonstvu, a ne ako ih se odreknemo. Dapače, ako ih ne odbacimo, samo je pitanje vremena kada će nas snaći nesreća.

Kada se pojedinac upusti u idolopoklonstvo protiv njega plane i Božja i đavolska srdžba. No, kada se on toga odrekne, Bog se počne zauzimati za njega boreći se protiv đavla. Tada osoba prima Njegov blagoslov.

 

Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Razmišljam, dakle postojim”