Svašta mi prolazi glavom, no jedna me misao ponovno zaokupila. Odgoj u vremenu u kojem živimo. Uvijek je bio izazov, no sada je uistinu kompleksan. Toliko toga utječe na našu djecu i na nas, da nam je jednostavnije prepustiti se svemu, nego ići mimo struje.
Nekako dani kao da su kraći, a obaveza sve više i više. Kao da se same lijepe za nas. Što smo više modernizirani tehnologijom, misleći: “Sada ću imati više vremena!” Opet se dogodi isto, imamo ga sve manje i manje. I to malo što imamo ne stignemo dati svojoj djeci nego potrošimo za nešto “trenutno važnije”, ponekad, čak i spavanje (što je normalno, umorni smo)
Biti otac ili majka, najvažnija je uloga koju nam je Gospodin udijelio.
Uloga od koje ne možemo pobjeći, možemo samo zakazati, biti nemarni, nošeni valovima, nestalni…
Da govorim o poruci Biblije? Zasigurno nam je svima znana; poučavaj, kori, upućuj, njeguj, hrani… No, kako sve to pretočiti u svakodnevni život iz dana u dan, ustrajno, dosljedno, ponovo i ponovo.
Što da kažem? Nema odmora i opravdanja, zar ih nismo i previše koristili? Vrijeme je da stanemo protiv stihije vremena i odradimo posao kako valja.
Nema tu mnogo mudrosti niti nečeg velikog, skrivenog što treba biti otkriveno.
Naša djeca čekaju na nas, da im damo svoje vrijeme, pogled, zagrljaj. To su jednostavne, dnevne stvari koje čine nas život. Navest ću neke;
1. Odlučit ostavit mobitel, skinut se s interneta, ugasit tv i pogledati u oči svoje dijete. Postaviti normalna pitanja, svakodnevna. Kako si? Što je bilo u školi? Je li bilo kakvih situacija, smiješnih, loših? Je li ti netko nešto rekao loše, uradio?
Pokazati djetetu da smo zainteresiran za njega, početak je svakog odnosa. Ponekad imam osjećaj da su djeca kao peseki oko stola koji kupe mrvice naše pažnje, a pripada im obilje sa stola.
2. Otići s njima u šetnju, u kino, na izlet, slatkać, možda pecati (kao tata M. i njegova kćer) i samo ih slušati.
3. Dok stoje kraj vas, iznenada, dok se najmanje nadaju, skočiti na njih, početi ih škakljati, malko izazivati, boriti se s njima, ljubiti. Nema veze koliko godina ono ima, u tome zasigurno uživa.
4. Stalno, stalno, stalno im govoriti da ih volite. “Znaš što? Volim te! Toliko sam sretna što nam je Bog dao baš tebe? Ti si prekrasna, ili prekrasan, uživam s tobom…”
5. Kada nam nešto govore, zaustavimo svoj posao na trenutak, poslušajmo ih. Posao neće pobjeći, no oni jednog dana mogu. Ne mislim na bježanje od kuće, (mada se i to može dogoditi) mislim na njihov odnos prema nama. Oni jednog dana neće htjeti imati vremena za nas.
6. Možemo s njima nešto zajedno raditi; čistiti, saditi povrće u vrtu, … Možda neće biti sretni oko toga, no vaš pozitivan stav i duhovitost u tim trenucima (možda natjecanje), stvorit će atmosferu u kojoj će oni voljeti biti i imati višestruke koristi.
7. Igrati društvene igre,
…
Nema veze koliko godina imaju vaša djeca, 4 ili 14 oni to vole i uživaju kad im damo sebe. Osjećaju se voljenima, prihvaćenima, osjećaju se posebno, što bi i trebali biti.
Dok pišem sada, moja četverogodišnja djevojčica skočila mi je u krilo, zaustavila moju misao pitanjem: ” Mama, hoćes li poslije otići u zoo vrt po jagodice. Stanem, pogledam ju i pitam: «Misliš u naš vrt?». «Joj da, zabunila sam se!», reče moja ljubica i oba dvije se dobro nasmijasmo i izljubismo.
Eto, o tome vam govorim, ostavljam svoje i dajem njima ono što im pripada. Moja pažnja. Nije prošlo ni 3,4 minute ona odlazi dalje. Ja nastavljam pisati, možda sam izgubila koju rečenicu, no nema veze.
… Da ima još mnogo toga, no ostavljam vas da s obzirom na različitosti u kojima živimo, sami dodate ideje ovom popisu.
Trebat će uložiti mnogo truda i napora, jer nešto što je vrijedno i dragocijeno traži davanje, žrtvu, vrijeme.
Ovo je zaključak svega, dragi moji roditelji;
Mi smo pozvani hraniti svoju djecu, fizički, duhovno i duševno. Kada zakažemo u jednom to se očituje u svemu.
Kada kiksamo u ovo vrijeme, to će se odraziti u budućnosti. Zato uložimo svoje vrijeme, sav trud, napor, žrtvu jer nešto vrijedno i dragocijeno ne može biti oblikovano i izgrađeno, ako svoje vrijeme dajemo uvijek za “nešto važnije!”
Nakon svega što ste pročitali postavimo si samo jedno pitanje: “Kome dajemo svoje vrijeme?”
Neka to bude početak promjena.
Autorica: Branka Menalo
