Kada sam se prije trideset i tri godine rodio, roditelji su mi dali ime Krešimir. U osnovnoj školi uvjeravao sam drugu djecu da Boga nema. Govorio sam im da su Rusi i Amerikanci tražili Boga raketama po svemiru, ali ga nisu našli. Bio sam klinac koji se nije mogao pomiriti činjenicom da je Bog stvorio čovjeka i vjerovao sam da je čovjek nastao od majmuna!
Sa šesnaest godina stvari su se počele mijenjati. Dopala mi se filozofija i psihologija pa sam počeo dublje promišljati o čovjeku i njegovoj svrsi. Koja je čovjekova bit? Tko sam ja? Da li postoji Bog? Postoji li nešto što je iznad svega ovoga što ja poznajem? Gdje je Bog? Je li stvaran? To su bila pitanja, odgovore nisam znao. U tom sam razdoblju postao svjestan duhovnog svijeta i duhovnih zakona, ali nisam dublje ulazio u to.
Vremenom sam počeo ulaziti u ljubavne veze koje su me malo po malo, zbog emocionalnih povreda crpile i uništavale. Uslijedila je ona prava i najozbiljnija veza. Upoznao sam ”ženu svog života”. Bilo je fantastično! Bajka! To je to, mislio sam! Djevojka i ja bili smo blizu zaruka, ali me onda ostavila. To me slomilo. Uništilo. Sve što sam želio, sve što sam gradio, sve u što sam vjerovao jednostavno je nestalo. Srušio se moj svijet. Moj svemir je nestao. Apsolutno sve. Bio sam razbijen, rasut poput pijeska. Teško sam se mirio sa činjenicom da nje nema, da je otišla. Znao sam toliko plakati da bi jastuk na kom sam plakao, kroz nekoliko minuta doslovno bio mokar. Plakao sam bilo gdje – na poslu, u autobusu, kafiću. Nisam mogao kontrolirati svoje emocije. Varirale su od užasne paranoje i straha od toga što će život donijeti, bijesa i gnjeva pa sve do ljubavi. Zbog maničnog straha nisam mogao spavati. Što sutra? Kako sutra? Bilo je užasno. Fizički sam osjećao strah. Potpuna depresija je vladala mojim životom. Sve je bilo isprazno i nebitno. Bio sam usamljen.
Emocionalna bol je prerasla u fizičku te sam imao dojam kao da mi netko nožem para srce. To stanje je trajalo mjesecima. Gotovo sam dobio otkaz na poslu jer nisam znao za sebe. Bauljao sam okolo. Izgubljen i iscrpljen zavapio sam Bogu – Zašto mi se ovo opet događa? Zašto ja? Zašto opet? Unatoč boli oprostio sam djevojci, ali sam nastavio kriviti sebe. Pekla me je savjest zbog toga što nisam uložio više u propalu vezu. Nisam dao cijelog sebe, govorio sam si. Kada bih se sjetio neke situacije ili svoje reakcije ostala bi mi samo osuda ili gorčina. Te situacije su bile pogubne za mene jer bih se gadio sam sebi. Mrzio sam sebe. Nisam si mogao oprostiti. Bio sam ljubomoran na druge ljude. Zavidio sam im jer su oni bili sretni u svojim vezama. U tridesetoj godini trebao sam početi živjeti ”pravi ozbiljan život”, a moj se život srušio. Shvatio sam da u cijeloj toj mojoj životnoj priči nešto ne štima – da postoji neki “bug”. Budući da mi se već nekoliko puta dogodilo da me djevojke ostave, pitao sam se da li se tu radi o kakvom uroku ili prokletstvu. Mislio sam da sam gubitnik.
Iako sam od dvadesete godine puno pio, znao sam da u alkoholu nije rješenje. Znao sam da se nalazim na prekretnici života i da mi život mora, jednostavno mora krenuti u novom pravcu. Prvo sam se krenuo mijenjati izvana. Krenuo sam u teretanu, počeo trenirati. Brzo sam shvatio da to nije pravi smjer i da to nije dovoljno i da se trebam promijeniti iznutra. Ali kako? Želio sam se nekome izjadati. Želio sam da me netko sasluša, maknuti tu gorčinu. Želio sam maknuti to breme. Kako mi je bilo jako teško, počeo sam razgovarati sa jednim prijateljem s kojim sam i prije znao ponekad razgovarati o duhovnim stvarima. Prijatelj me potaknuo da počnem razgovarati sa Bogom i da se Njemu izjadam. Da, ali kako? Donio mi je neke kršćanske knjige i knjige samopomoći. U jednoj knjizi sam čitao o snazi izgovorene riječi. Shvatio sam da moram mijenjati ono što govorim i ono što mislim. U knjizi je bilo puno biblijskih stihova, biblijskih istina o Božjoj ljubavi i o Božjoj snazi. Rekao sam, TO JE TO! TO ŽELIM! Moja prilika za promjenu! Prijatelj mi je pričao da ću, ukoliko se okrenem Isusu, upoznati ljubav, blagoslov i milost. Bilo mi je jasno da prijatelj ide u neku drugačiju Crkvu. Bio je kršćanin.
Do tada je moje shvaćanje kršćanstva bilo otprilike slijedeće: Katolici su Hrvati, pravoslavci su Srbi i Rusi, a protestanti su Englezi koji ugnjetavaju jadne Irce koji pak imaju super pivu – Guiness i Kilkeny, i dobru muziku naravno. Obratio sam se Bogu, počeo mu govoriti svojim riječima. Nisam dobio odgovor. Zašto mi Bog ne odgovara? Zašto me ne sluša, mislio sam. No nisam odustao. Konačno je stigao odgovor i Bog mi je u molitvi pokazao čistoću crkve u koju je išao moj prijatelj. Želio sam biti dio toga. Morao sam to vidjeti svojim očima. Jednog dana sam donio odluku da s prijateljem krenem na službu. Došao sam u KC”Riječ Života”. Čim sam ušao u dvoranu u kojoj se održavao kršćanski sastanak – znao sam da znam, da znam, da znam… – da je to mjesto za mene. Da tu pripadam.
Na jednoj propovijedi slušao sam propovjednika kako priča o Isusu Kristu. O njegovoj Ljubavi i o njegovoj žrtvi koju je dao za sve ljude. Propovjednik je pozvao sve ljude koji žele promijeniti svoj život i koji se žele pomiriti sa Bogom, koji žele upoznati Isusa da dođu naprijed pred propovjedaonicu. To je to, moja prilika!!! Bilo je jednostavno reći Isusu da ga želim u svom životu. Bilo je jednostavno pozvati Ga! Ja sam to i učinio. Molitva je bila jednostavna i snažna.
Nakon toga počeo sam proučavati Bibliju, moliti iskreno svojim riječima, vapiti Bogu i biti u Njegovoj prisutnosti. Nakon nekog vremena krenuo sam u Biblijsku školu u kojoj sam puno toga primio. Naučio koristiti Božje oružje: Mač – Božju riječ i Štit – vjeru.
Od tada imam puno više ljubavi prema drugim ljudima i prema sebi, a posebno prema djeci. Prije sam za djecu govorio da su ‘mali cendravci’, mala zabadala i nekako sam se osjećao nelagodno pored njih. Danas u njima vidim predivna Božja stvorenja, novu generaciju koju Bog podiže. Pomažem u radu nedjeljne škole gdje učim djecu, ne više o ruskim i američkim raketama, već o veličanstvu Gospodina Isusa Krista te o predivnim planovima koje On ima za njih. Prije sam bio svjestan nekih duhovnih stvarnosti ali nisam bio ni približno svjestan veličanstvenosti žrtve Isusa Krista i njene važnosti za moj život. Bog je uklonio strah od budućnosti iz mog srca. Sad se radujem budućnosti i svemu što donosi. Sada sam u Savezu sa Bogom. Maknuo je iz mene gorčinu i osudu. Maknuo je ljubomoru. Dao mi je snagu da sebi oprostim. Naučio sam da ljubav iscjeljuje rane, a ne vrijeme. Ne žalim za situacijama i prilikama. Ne žalim ni za čim, niti za curom jer sam starog Krešu ostavio i ja. Bog mi je iscijelio srce. Život mi ima svrhu i viziju i što je važno napomenuti – daleko je od šanka. Bog me naime oslobodio od alkohola i cigareta. Sada sam slobodan!
Naučio sam da me Bog voli i da me čuje. Naučio sam da je On uvijek tu za mene! Znam da mi je sve oprošteno i da me Isus voli, da mijenja moj karakter. Sad znam što je Isus učinio za mene. Dao mi je radost i strpljenje. Sada imam novi život! Konačno imam promjenu koju sam želio i kakvu sam želio.
Sada imam vjeru i znam da je pobjeda moja, samo moja u Kristu Isusu! Slava Isusu!
Autor: Krešimir Pužar
