Nedavno sam vidjela simpatičnu ilustraciju u kojoj dva čovječuljka vode razgovor. Prvi je započeo zabrinutom izjavom: „Čemu biti optimističan za novo razdoblje pred nama? Što misliš, što nam ono donosi? Meni izgleda da baš i ne obećava puno…“ Drugi mu odgovara usput marljivo iskapajući rupice u zemlji: „Mislim da će donijeti cvijeće.“ Začuđeno, na to će mu prvi: „Da?! Zašto to misliš?“ „Zato što sadim cvijeće.“ – uzvrati mu drugi čovječuljak.
Iako ima humorističan ton, ova slika sadrži i puno istine. Ponekad nam vrijeme procuri poput pijeska kroz prste dok izražavamo svoje nezadovoljstvo, kritiziramo tuđe postupke i odlučivanja, zamjeramo ovome ili onome, ili možda svakodnevno odgađamo pokrenuti se prema ostvarenju nekih dugo prisutnih želja unutar nas samih.
Za gradske ljude 21. stoljeća, ovi biblijski redci o oranju i vršidbi, mogu se na prvi pogled činiti nerazumljivi i daleki. Ali oni nam govore o poljoprivrednim poslovima koji se i dan danas primjenjuju. Ljudi koji rade na zemlji moraju imati pozitivno očekivanje – nadu, moraju znati što i zašto rade to što rade. Rezultat onoga što su poduzeli često je odgođen dužim vremenskim periodom. Sijanje sjemena i težak rad ne pretvara se preko noći u rod. Zato im je potrebno strpljenje i pozitivno očekivanje da bi prošli etapu u kojoj su izazvani na odustajanje i malodušnost.
Vjerujem da nas Bog potiče da sve što činimo, činimo u nadi – pozitivnom očekivanju, sa svrhom i razumijevanjem, s vjerom – pouzdati se u Gospodina da bude naš vrhovni Izvor.
Mnogi od nas uđemo u žrvanj dok rješavamo svakodnevne obaveze i trčimo pokušavajući sve stići. Odjednom se nađemo kako radimo sve po nekom automatizmu: uvriježeni rasporedi, uhodane aktivnosti bez puno razmišljanja o usmjerenju života i svrhovitosti življenja. Uhvatimo se kako nam lete dani, mjeseci, godine… Ali trebamo zastati i pitati se: „Gdje je tu Bog? Je li On zaista Vladar mog života i Onaj koji je moja čvrsta stijena i utvrda? Mogu li si priuštiti taj „luksuz“ da Stvoritelj nije središte mog malog svemira i Onaj koji je na prvom mjestu?“
Drugi se pak bore s tromosti: nevoljnosti za bilo kakvo djelovanje, nastojanje, poboljšanje, promjenu, napredak. To pak vodi u depresiju i apatiju – otupjelost osjećaja, bezvoljnost, nezainteresiranost za svijet oko sebe, ravnodušnost. Nije ni čudo da nas Pavao nadahnut Duhom Svetim želi protresti riječima: „…Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti.“ (Efežanima 5:14)
Postavimo si ponekad neka ozbiljna pitanja: „Zašto sam ovdje? Što je svrha mog života? Što želim postići svojim nastojanjima? Kako raspolažem svojim vremenom? S kojim ljudima sam okružen? U što ulažem svoj novac? Što mi je uistinu važno? Za što živim?“ I, možda se nekom to čini nestvarno, ali možemo se pitati: „Za što sam spreman umrijeti?“
Gospodin ne želi da bezglavo tumaramo kroz život i rasipamo dragocjenosti koje su svakom od nas povjerene. Kao što ne želi da smo obavijeni snom tuposti i paralizirani – onemogućeni da se ostvarimo kao osobe u punini. Moramo vidjeti da to što smo živi jest predivna prilika i dar od Nebeskog Oca. Svatko od nas ima veliku vrijednost pred Njim. Nastali smo u Božjem srcu prije postanka svijeta s puno ljubavi, pažnje, strpljenja i preciznosti. Potvrdu svog plana za nas dao nam je u svom Sinu Isusu Kristu koji je sam sebe predao za naše otkupljenje. Stvoreni smo sa svrhom – tako se trebamo vidjeti i tako trebamo živjeti.
Ljubljeni, Bog nas ne osuđuje ako trenutno nismo tamo gdje bi On želio da budemo. Ali, kao dobar Otac, potiče nas da izaberemo ono što je bolje, da se odlučimo za ono što je Njemu ugodno. Ništa nije beznadno kada je Bog nade u nama i s nama. On nas bodri, sokoli i podržava nas poput razgaljenih roditelja na tribinama koji navijaju za svoju djecu na terenu igrališta. On, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe je tu za nas kada padnemo i kada se razočaramo. Podiže nas, briše nam suze i privija nas u čvrsti zagrljaj. I onda nas pogura naprijed da hodamo na svojim nogama. Naš Bog.
Ako djelujemo i živimo u nadi, bit ćemo dionici svoje nade. Ako djelujemo i živimo sa svrhom, imat ćemo obilat i raznovrstan plod u našim životima. A Gospodinu Isusu će za sve to pripasti slava.
* orati – praviti brazde u zemlji plugom radi daljnje obrade
* vršiti – izdvajati zrnje od klasja
Autorica: Paola Starčić
