Matthew i Nancy Botsford radili su marljivo i uživali još marljivije. Živjeli su svoj život s užitkom – osim kad je bilo riječ o Bogu. „Vjerovali smo da Bog postoji i to je bilo to“ sjeća se Matthew. Ali sve se promijenilo jedne večeri u ožujku 1992. Matthew je s dvojicom kolega bio poslovno u Atlanti, baš su bili napustili restaurant i izašli van uzeti taxi. Iza njih par muškaraca se svađalo te su iznenada izvadili oružje i stali pucati.
Jednog kolegu metak je pogodio u glavu i on je umro istog trena. Drugi nije bio povrijeđen. Matthew je isto pogođen u glavu i također je umro.
„Potpuna tama. Nevjerojatan strah. Otišao sam na mjesto za koje vjerujem da je bio pakao. To je bilo mjesto prazno od ičega što je dobro. Izvan svega što riječi mogu opisati.“ „Došla je ruka prema meni i donijela toplinu i blistavu bijelu svjetlost koja je ispunila mjesto na kojem sam bio. Povukavši me prema gore čuo sam glas koji govori: „Još nije tvoje vrijeme.“
Matthew je oživljen na mjestu nesreće i prevezen u bolnicu Piedmont u Atlanti. Nancy je doletjela iz Michigana. Njezin prvi razgovor s doktorom bio je obeshrabrujući. „Rekao je da postoji 30 posto šanse da će preživjeti noć. Nakon toga će vjerojatno biti u invalidskim kolicima“ Nancy se prisjeća. „Nisu znali kolika je bila povreda mozga i hoće li ostati nepomičan. Postojala je mogućnost da će morati živjeti u instituciji.“
Nancy se prošetala hodnikom da pročisti glavu. „Vidjela sam samo tamu koja je bila ispred mene i koja je postajala sve veća i veća. Osjećala sam kako padam u to crnilo. Nisam imala kontrolu. Tada sam osjetila čvrstu ruku na svom desnom ramenu. Osjetila sam kako me netko povlači nazad i okrenula sam se. Nitko nije bio tamo a ja sam znala da je to Isus. Otišla sam istog trena u Matthewievu sobu. Bio je sav omotan u zavoje. Samo sam rekla: „Bože ja nisam spašena. Vrati mi muža čak i ako bude u kolicima. Nije važno ali mi vrati njega kakav je, kakvo je njegovo srce i njegova osobnost. Obećajem da ću ostati uz njega.“
To obećanje je bilo testirano. Matthew je bio u komi i par puta na granici smrti. Nancy je živjela sat za satom i činilo se da krize prate jedna drugu. „Svaka situacija je bila kritična i stvari bi se u trenu preokrenule. Stavljen je na dijalizu bubrega i rekli su da će tako biti tri tjedna. Već za tri dana stvari bi se preokrenule naopako.“ Nakon 27 dana Matthew se probudio iz kome.
„Svu pažnju smo upravili na to kako ga osposobiti da stane na noge. Išli smo protiv svih vjerojatnosti koje su govorile da će biti u kolicima.“ Lijeva strana Matthewievog tijela je bila paralizirana. Još gore, povreda mozga je utjecala na njegovu sposobnost da razmišlja i izvodi čak i najjednostavnije zadatke. Vratili su se u Michigan gdje je započeo rehabilitaciju s ciljem ponovnog izgrađivanja tijela i uma.
“Rehabilitacija je bila teška“ Matthew kaže. „I fizički i mentalno. Sjećam se da sam ponavljao u svojoj glavi najjednostavnije stvari kao što su abeceda, trudeći se da uspijem proći od A do Z. Učili su me i kako da jedem.“ Tijekom duge dvije i pol godine Matthew je prolazio kroz sve boli, zajedno s Nancy koja je bila uz njega. Napredak je bio spor. Naposljetku je izašao iz kolica i hodao sa štapom. Mentalni oporavak je bio puno sporiji proces. Ipak, Nancy nije zaboravila svoje obećanje da će ostati uz njega cijelim putem…
„Mentalno se nije dobro oporavljao. Nije bio prepoznatljiv. Ali sjećala sam se svojeg obećanja koje je bilo čvrsto.“ Toliko su bili fokusirani na Matthewev režim oporavka da su posve zaboravili na svoja iskustva s Bogom. „Nismo nimalo bili usmjereni u tom pravcu, sve se vrtjelo oko Matthewa“.
Sve dok se nisu preselili u Floridu. Jednog dana Matthew je susreo susjeda za vrijeme šetnje. „Sjećam se da sam ga pogledao i pitao: „Gdje ima dobra crkva negdje blizu?“ Bio sam zaprepašten onim što je izašlo iz mojih usta.“ Nancy se sjeća svoje reakcije: „Što! Pa mi ne tražimo crkvu!“ Ipak, posjetili su crkvu za vrijeme Uskršnje službe. „Jednostavno smo znali da je to – to. To je ono što trebamo. Shvatili smo da je to ono što nam nedostaje. Mir, utočište, stabilnost… posve nas je preuzelo.“
Tijekom slijedećih godina počeli su prepoznavati Božju ruku na svom putu. Danas Matthew hoda bez pomoći štapa i čak vozi. Mentalno? Završio je fakultet i piše seriju znanstveno fantastičnih knjiga za djecu Johnny Rocket – sve je to zadivljujuće s obzirom da je metak još uvijek u njegovoj glavi!
Ipak, čudesno u ovoj priči… „Kada sam bio mrtav, nisam vapio Bogu. Ali ipak je on sišao dolje i svojom vlastitom rukom me izvukao iz pakla. To je Bog pun ljubavi.“ Kaže Matthew. Nancy se slaže: „Čudesno je da je Bog toliko volio Matthewa da ga nije tek tako ostavio u paklu. Izvukao ga je van. Čudesno je kako je i promijenio njegovo srce. Bog mu je promijenio srce i dao mu Njegovo vlastito. To je čudo“.
Autor: Tim Branson
