Izvanredan pokret Duha Svetog proširio se zabačenim dijelovima Meksika. O zadivljujućem Božjem pohođenju David Hogan dao je svoju osobnu priču… Sve je započelo kada sam posjetio jednog od naših pastora u zabačenim selima. Prišao mi je tresući se i rekao: „Davide, bojim se da sam zabrljao“.
Kada sam ga upitao što se dogodilo, sa suzama u očima odgovorio mi je: „Ustao sam u našoj maloj crkvi i počeo propovijedati, a ljudi su počeli padati. Počeli su plakati i smijati se. To me prepalo pa sam istrčao iz crkve.“ Upravo to sam i tražio – Božji dolazak u našu službu ne zato što je netko propovijedao o tome, već zato što je to Duh Sveti omogućio.
Sastao sam se sa svojim pastorima i dogovorili smo se na post od mjesec dana. Bio je tada rujan 1995. Tokom te godine također smo naizmjence bili tri dana na postu, pa tri dana bez posta. Sedmoga dana Bog me pogodio jače no što sam ikada u životu bio pogođen. Od tada, Božja Shekinah (opipljiva) prisutnost došla je u našu službu. Na sastanku kojem je prisustvovalo sedamdeset pet mojih pastora, ustao sam, otvorio svoju Bibliju i podijelio nekoliko stihova. Odjednom, osjetio sam da je to dovoljno i rekao „Ustanite! Primite Rijeku Života“! To ste trebali vidjeti! Činilo se kao da ih netko palicama udara u trbuh i glavu. Ležali su preko klupa, unaprijed, unazad, posvuda. Sve službenici! Poslije ovoga, pozvao sam pastore iz cijele službe. Došlo ih je nekoliko stotina. Prvoga dana bilo je zadivljujuće, bilo je iscjeljenja.
Drugi dan bilo je još bolje i snažnije. Stigao sam tamo u 8h ujutro, otišao u 10h navečer, a služba je trajala cijelo vrijeme. No za treći dan nisam bio spreman. Ljudi su pristizali iz različitih krajeva. Nisam znao da su se Indijanci prije toga okupili na cjelonoćnoj molitvi. Duh Sveti se tako spustio na njih da čitavu noć nisu mogli stati na noge. Neki su od njih pali na mravinjake, no ni jedan mrav ih nije uboo. Bio sam oko devedeset metara udaljen od crkve i što sam bliže prilazio, vrućina je postajala intenzivnija. Znoj je curio s mene. Jedva sam mogao hodati – Božja prisutnost bila je tako gusta. Ljudi su pjevali dva sata prije no što sam stigao, bilo ih je posvuda: neki su bili oboreni, dok su neki stenjali i kukali. Ja sam se pridržavao za stvari i jedva sam mogao disati. Položio sam svoju Bibliju na mali klimavi indijanski stolić. Stotine su me gledale. Pozvao sam devet starješina da pristupe naprijed, rekao im da je Duh Sveti prisutan i da bismo se zajedno trebali zavjetovati, čak i na mučeništvo.
I nevjernici su zvali i dolazili vidjeti što se to događa. Pomazana Božja prisutnost je sišla i srušila svakoga od njih, a bilo ih je na desetine. Pristiglo je i dvadeset i pet do trideset bolesnih ljudi. Svaka bolesna osoba koja je prisustvovala sastanku bila je iscijeljena: slijepi, oboljeli od raka, epileptičari, opsjednuti demonima. Nitko ih nije dotakao osim Isusa. Ljudi koji su bili jedni protiv drugih, u čas su se pomirili. Ležali su jedni na drugima plačući i kajući se. Uplašio sam se kada sam ugledao sve što se događa. Pogledao sam prema nebu i rekao, „Bože, što si Ti…?“ I to je bilo to – trenutno, On nije htio čuti nikakva pitanja. Bum! Bio sam na tri do četiri metra od stola. Nakon nekoliko sati probudio sam se pod stolom, a noge su mi bile nepomične!
Otkako se to desilo, a prošla je godina dana, Bog na svakoj službi čini iste stvari. Vidjeli smo da je preko dvjesto ljudi ustalo od mrtvih, a sto i pedeset do petsto ljudi kako se spašavaju svakog mjeseca. Bog je došao jer smo čekali i slušali.
Božja Rijeka je ovdje i puna je – ima dovoljno za svakoga!
Pastor David Hogan je osnivač Freedom Ministries, pionirske službe među zabačenim meksičkim planinskim plemenima. Ovaj članak je objavljen iz poruke koju je u prosincu 1996 dao na Christian Outreach Centre u Brisbaneu.
