Vjerovatno si prosječni porezni obveznici u Hrvatskoj ne postavljaju ovakva pitanja, no zato i postoji ova web stranica da ljude potakne na razmišljanje i ispravno djelovanje! Doista, mogu li crkve biti “čekaonice za pakao”? Još kako!
Temeljna svrha postojanja Crkve na zemlji je vječno spasenje ljudi. Odlazeći sa zemlje, Isus je svojim učenicima ostavio tzv. Veliki nalog: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.” (Marko 16:15-16). To je jedna od zadnjih (a time i najvažnijih) stvari koje je Isus naložio svojim učenicima. Dakle, ukratko, ZADATAK CRKVE JE PROPOVIJEDANJE RADOSNE VIJESTI, KAKO BI SE ONI KOJI BUDU POVJEROVALI U NJU (Radosnu vijest) MOGLI SPASITI. (Iz konteksta cijelog Novog zavjeta jasno je da je srž Radosne vijesti to da je Isus došao na zemlju da na sebe uzme kaznu za grijehe cijelog svijeta, kako nitko tko vjeruje u Njega kao Spasitelja ne bi morao otići u pravednu vječnu propast zbog svojih grijeha, nego da dobije oproštenje grijeha i život vječni. Taj svoj spasonosni pothvat dovršio je i zapečatio mukom i smrću na križu.) Dakle, kršćanske crkve bi trebale biti velike “propovijedaonice Radosne vijesti” i svojevrsne “spasionice”!
Ali, što je slučaj diljem (pre)Lijepe naše? (Da sad ne obuhvatim baš cijeli svijet ovim malim člančićem!) Na bogoslužjima u većini crkavâ koje se smatraju i nazivaju kršćanskima ljudi su smrtno ozbiljni i gotovo apsolutno nesigurni po pitanju svog vječnog spasenja. Ondje se čita Evanđelje (koje, u prijevodu sa grčkog, znači dobra ili radosna vijest) i drugi biblijski spisi, ali spasonosna poruka Božje Riječi očito ne dopire do srcâ ljudi.
Zdrav razum nalaže da OSOBA KOJA ČUJE nekakvu RADOSNU VIJEST BUDE RADOSNA, zar ne? Isto tako, AKO JE ISUS, plaćajući na križu kaznu za naše grijehe, REKAO: “SVRŠENO JE!” (Ivan 19:30) – misleći očito na djelo otkupljenja ljudskoga roda – ONDA JE SVRŠENO i nitko nema pravo relativizirati dovoljnost njegove otkupljujuće žrtve! A zašto su onda ljudi u većini crkavâ na bogoslužjima (u vrijeme kada se, navodno, propovijeda Radosna vijest, odnosno izvršava Isusov Veliki nalog) ozbiljni kao da su na sprovodu? Zašto gotovo apsolutna većina vjernika u većini hrvatskih crkavâ smatra da se po pitanju spasenja “nikada ne zna gdje će tko završiti”, da se “ne može biti siguran” i da “moramo učiniti puno dobrih djela da bismo zaslužili raj”? Da nije tu netko možda gadno prevaren?!?
Ako ljudi koji dolaze na bogoslužja u crkve koje se smatraju kršćanskima nisu radosni, onda očito nisu niti čuli Radosnu vijest! A ako oni u nekoj crkvi nisu čuli spasonosnu evanđeosku Radosnu vijest da tko god povjeruje u Krista i pokaje se za svoje grijehe može VEĆ SAD imati sigurnost spasenja i radost koja iz toga proizlazi, onda CRKVA U KOJU IDU NE ISPUNJAVA SVOJU TEMELJNU SVRHU! Ako se uzme u obzir da se bez spasonosne vjere u Krista (i s time povezane čvrste odluke da se bude Njegov učenik) ne može doći u raj (!), te da mnogi ljudi godinama, nerijetko desetljećima idu u crkve u kojima im se govori o svemu, samo ne o najvažnijoj stvari: kako doći u raj, onda se mora zaključiti da su takve crkve (a ima ih, nažalost, jako puno, i različito se zovu) zapravo relativno udobne “ČEKAONICE ZA PAKAO”! Znam da zvuči strašno, ali vjerujte da je to zapravo puno strašnije nego što zvuči!
Postoji li rješenje? Kako da ne! Ako ste se možda prepoznali kao posjetitelj ili član jedne takve “čekaonice”, od srca savjetujem ono što i sâm Gospodin kaže u Otkrivenju: “Iziđite iz nje, moj narode!” (Otkrivenje 18:4). Naravno, nakon toga valja potražiti Crkvu koja odgovara biblijskim standardima!
Autor: T. V.
