Baka mi je govorila o Bogu kada sam imala 13 godina. Tada sam iskreno pozvala Isusa u svoje srce, međutim, s obzirom da je moja baka živjela jako daleko, nisam imala čestog kontakta s njom niti prijateljima kršćanima koji bi bili uz mene tako da sam u razdoblju mog tinejdžerstva odlutala od Gospodina i krenula širokim putem koji vodi u propast…
Jednostavno… bez čvrstog Biblijskog temelja i bez duhovne zrelosti lako me je bilo odvući na krivi put. Neovisno o tome Bog me jako čuvao u svim situacijama kroz koje sam prolazila. To je bilo lako za prepoznati, ali sam ja očito bila odviše slijepa i previše “u svom filmu” da bih to shvatila.
Moja zatvorenost i taj vječiti zid koji je bio između mene i ostatka svijeta prouzrokovao je potpunu izgubljenost. Nisam se mogla opustiti ni s kim, nije me niti moja najbolja prijateljica poznavala, ne sjećam se da sam i s kim dijelila svoje osjećaje , najdublja razmišljanja, nitko nije znao što me stvarno muči , o čemu razmišljam, što mi je uopće u srcu, zašto reagiram ovako ili onako, čak i vlastita sestra koja mi je konstantno bila u blizini nije znala što se događa u meni…sa svima sam imala površne odnose. Najgore od svega je što nisam vidjela izlaza iz te situacije.
Ni situacija kod kuće nije bila bajna, mama i očuh su imali jako loš odnos…tako da je jednog dana došlo do toga da nisam više mogla izdržati napetu atmosferu koja se događa u mojoj obitelji i u meni. Odlučila sam uzeti post i molitvu vezano za tu situaciju (odvojila sam dva dana potpuno za Gospodina – čitala i proučavala kršćanske knjige, slavila Boga, molila…) i dok sam tako čitala knjigu “Pozvan u pobjedu” Bog me je jako dotaknuo, doživjela sam Njegovu ljubav i toplinu na vrlo snažan način. Dobila sam svjedočanstvo iznutra koje je bilo presudno za moje obraćenje…to da je ISUS – Onaj koji je najvažniji, Onaj kome pripada cijeli svemir, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, On se lišio Svoje slave, došao na ovaj svijet i predao Svoj život, ne polovično nego potpuno…za mene, za moje opravdanje, do te mjere, do smrti… tada sam pomislila: “A kako da onda ja ne predam svoj život potpuno Njemu?!”, jer do tog trenutka u mom životu to je bilo samo polovično. Tu sam bila spremna i odlučila prepustiti vodstvo i smjer u Njegove ruke. Od tada moj život nije isti!
Otkrila sam novu dimenziju svoga postojanja, shvatila sam koliko je važno gledati sebe onako kako me Bog vidi! Kada počneš gledati sebe na taj način, sve prepreke, strahovi, tjeskoba, odbačenost, konfuzija i općenito izgubljenost … nestaju. Više ti nije važno što misli ovaj ili onaj nego što misli On!!! Moj život je dobio puninu, radost i smisao! To ne znači da teških trenutaka više nije bilo, ali s Gospodinom sve je lakše!
Postala sam zapravo nova osoba u Kristu – vesela, zadovoljna, ispunjena … breme koje sam nosila preuzeo je Isus na sebe! Sada mi nije problem biti ja i ne glumiti nešto što nisam. Slobodno govorim o svojim osjećajima i razmišljanjima. Ali ono što me najviše raduje je privilegija da mogu osobno poznavati Njega!
” Za slobodu nas je Krist otkupio da ne budemo robovi!”…A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo…za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna radi našega mira!… ”
” Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.”
Autor: Evgenija Plamenova
