Nada. Nada je nešto što mi je toliko trebalo posljednjih par mjeseci. To nije osjećaj, nije emocija. Nada je Osoba. Nemoguće je opisati srce te Osobe jer je toliko veliko, široko i duboko da ga nijedna riječ ili rečenica ne mogu dovoljno dobro izraziti. Bila sam u tami, a Nada je postala moje svjetlo. Bila sam u lancima, a ona je bila moj ključ. Bila sam u tuzi, a ona je postala moje utočište. Svaki puta kada sam pala, da, baš svaki put – Nada me podigla. Naglašavam ovaj “svaki put” jer sam isto već toliko puta izrekla bez da sam bila svjesna težine te rečenice. Sada to izgovaram iz srca, iz iskrene zahvale. Ne mogu vam opisati koliko sam dugo tražila svoju Nadu. Tražila sam je na svim krivim mjestima – u ljudima, u školi, u vlastitim postignućima, u posebnim dijetama… A jedino što sam trebala je pognuti glavu i zazvati ono slatko ime Nade, ime Isus. I onda sam je pronašla. Točnije, ona je pronašla mene. Mnogo sam se puta razočarala, mnogo puta ostala povrijeđena, zapala u depresiju i počela preispitivati Nadu. Iako sam se u tim periodima svoga života odmakla od nje, Ona od mene zasigurno nije. Zato vam ovo i pišem. Jer me Nada nikada nije ostavila, nikada zanijekala, nikada odgurnula od Sebe. Podnosila je sve moje slomove, svu moju ljutnju, zamjeranja, nepraštanja i ostala uz mene. Nada je čekala trenutak da mi se otkrije, da me podsjeti da je i dalje ovdje i da me nikada neće napustiti. Je li vam sada jasnije zašto sam napisala da je nemoguće opisati srce Nade? Pokušala sam se prisjetiti koliko sam puta skrenula s pravog puta i moje su suze naprosto zaplesale mojim licem. U oči me pogledala spoznaja da je Isus, moja Nada, baš svaki put bio sa mnom. Bio je sa mnom u mojim najgorim trenutcima. Kada sam mislila da me više nikada neće htjeti, da sam potrošila sve šanse koje mi je nesebično davao, On je bio tu. Brisao je moje suze, iako toga nisam bila svjesna, nosio me i preuzeo sve terete koje sam imala. Kada sam bila sigurna da me napustio, podsjetio me da se od Njega ne mogu sakriti makar “uzmem krila zorina i naselim se moru na kraj.” Isus je toliko predivan, Isus je sva Nada, sva Ljubav koju trebam. Ona izreka koja kaže da nada umire zadnja zaista nije istina, umrla je i uskrsnula prije 2000 godina i zbog toga danas stojim ovdje. U Isusu sam pronašla prihvaćanje koje je neopisivo toplo, stvarno, neprekidno. Pronašla sam radost koja je stvorila smijeh u najdubljim dubinama moga srca. Znam da će biti uspona i padova jer ih uvijek ima, ali ovoga puta imam Nadu koja mi je postala stvarna, a ne samo riječ koja ima suprotno značenje od očaja. Imam Isusa, imam sve što mi je ikada trebalo.
Autorica: Lucija Marković
