Sjećam se tih noći, još uvijek tako živo. Svoje male tople sobice i umornog, tihog glasa što ju je iznova ispunjavao. Bio je to ljubavni vapaj. Onaj koji dolazi u samoći, kada se zatvore sva vrata i kada te više nitko ne čuje. Nitko, osim možda samo nekog…
Bila sam vrlo mlada; ono predivno vrijeme slobode i studiranja kada prvi puta kušaš taj primamljiv okus samostalnosti i zrelosti. Tako sam barem mislila. Uvijek društvena i otvorena za ljude i poznanstva, na fakultetu sam uistinu uživala! Radila sam, išla na predavanja, polagala ispite i usprkos svim tim obavezama uspjevala imati puno prijatelja s kojima sam provodila puno vremena. Srijeda, petak, subota bili su dani za izlaske. Nitko nam nije bio ravan, ponajviše meni. Uvijek vođa grupe, glavni pokretač i inicijator, prva u svemu! Naizgled uvijek vesela, nasmijana i bezbrižna. Bilo je nas par djevojaka, uvijek nerazdvojnih. Glavni cilj nam je bio izaći van, dobro se provesti, isplesati, popiti i uloviti nekog dobrog dečka. Kako smo samo u tome bile vjerne. Nije nam uopće bio problem dostići većinu tih ciljeva. Ali postizanje tog jednog, najvažnijeg cilja nam nikako nije polazilo za rukom: naći dobrog dečka. Jednostavno nisam znala a nije bilo nikoga da mi kaže. Željela sam samo nekoga koga ću voljeti i tko će po mogućnosti voljeti mene. Pomislio bi, pa to je bar jednostavno. Ali meni nije bilo. Iz te očajne želje da sretnem nekoga kome ću moći dati ljubav koju sam imala, počela sam tražiti tog nekog na potpuno krive načine i na potpuno krivim mjestima. Došao bi jedan dečko, krasnog glasa i stasa, a ja bih pomislila, to je možda taj i krenula u akciju. Onako vesela i otvorena, to mi uopće nije bio problem. No taj prekrasan oblačić moje početne zadivljenosti uskoro bi se rasplinuo iz ovog ili onog razloga a na njegovo mjesto vrlo brzo dolebdio bi drugi. I tako, jedan za drugim, izmjenjujući se sve brže i brže, pomicale su se moje granice u odnosima s njima. Daleko sam odmakla od prvih poljubaca, a da i dalje nisam nalazila onoga tko će prihvatiti moju ljubav. Tako dani bi prolazili a moja me sobica uvijek vjerno čekala. Tamo sam mogla biti sve ono što jesam, sa svim svojim strahovima, boli i tugom. Nisam morala ništa skrivati jer me tamo nitko ne čuje. Nitko, osim možda samo nekog… Da, netko je ipak čuo moj vapaj. Čuo ga je Bog kome sam svake noći u toj sobici vapila plačući i moleći da mi pošalje nekoga koga ću moći voljeti.
Tada nisam ni slutila koga će mi moj Bog poslati. Jedne večeri na poziv dragog poznanika otišla sam u crkvu. I tamo sam srela ljubav svog života. Srela sam nekoga tko beskrajno želi moju ljubav, koji za njom ljubomorno čezne. Srela sam Isusa. On je bio prvi i jedini koji ne samo da je želio i primio moju ljubav, već je meni dao svoju bezuvjetnu ljubav, uvijek jednako snažnu i predivnu. Danas On mi govori: «Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.» ((Pjesma nad pjesmama 2:14). Bogu mom ja sam prekrasna! On uživa u meni i ja uživam u Njemu. On uvijek čuje moj glas, moj smijeh i vidi moje suze. Uvijek je tu da me utješi i raduje se sa mnom. Sada više nisam sama. Sjećam se prvih dana s Njime. Bila sam tako radosna i oduševljena. No neki nisu dijelili moju oduševljenost s novopronađenom ljubavlju. Neslaganja, protivljenja došla su od strane najbližih, mojih roditelja. Bilo je to teško razdoblje, puno prijetnji, ružnih riječi i trenutaka.
U međuvremenu sam dobila dobar posao i diplomirala. No kroz cijelo to vrijeme našeg zajedničkog života, uvidjela sam da i ja puno toga zamjeram svojim roditeljima i da im ne iskazujem ljubav i poštovanje koje zasigurno zaslužuju. Odlučila sam to promijeniti i biti svojim roditeljima primjer Božje ljubavi. Uskoro nakon svoje odluke Bog mi je omogućio da se i osamostalim te sam tako odselila od roditelja i počela živjeti svoj život. Bog je malo pomalo počeo raditi na odnosu mene i mojih roditelja. Kroz vrlo teške trenutke koji su nastupili u životu moje obitelji, ja sam imala puno prilika pokazati im ljubav i pomoći. Bila sam tu za njih i pružila se prema njima na sve načine na koje sam mogla. Danas moji roditelji poštuju moj odabir, ne protive se i imamo dobar odnos. Vjerujem Bogu da će kao što je i obećao privesti moju obitelj sebi u svoje Kraljevstvo baš kao što je i mene.
Od trenutka kad sam srela Isusa, puno toga se je dogodilo i promijenilo. Nakon susreta s Njime počela sam ići u jednu malu kršćansku zajednicu sa još nekolicinom kršćana. Tamo sam bila neko vrijeme i puno toga primila od Boga te bila blagoslovljena. No nakon nekog vremena došao je trenutak za ići dalje. Osjećala sam da me Bog zove u crkvu Riječ života. Bila sam poslušna tome poticaju i sada već četiri godine redovito dolazim s predivnom sigurnošću da je to baš mjesto na kojem je Bog želi. Bog mi je dao predivne prijatelje s kojima mogu iskreno i bez zadrške dijeliti sve. Znam da je On za mene pripremio i muža i predivnu obitelj. Unazad tri godine otkako sam u crkvi, također služim i kao vjeroučitelj u nedjeljnoj školi za djecu. Divan je osjećaj služiti i podizati buduće generacije koje će slijediti Boga i širiti Njegovu istinu i ljubav u ovoj zemlji pa i šire. Predivno je provoditi vrijeme s najmanjima u Božjem Kraljevstvu, slaviti Boga s njima, moliti se, družiti, veseliti pa i plakati kada je potrebno. Zaista je neopisivo lijepo imati Boga jer samo s Njime možemo imati trajnu nadu i iskrenu radost i ispunjenje. Znamo da često život nosi svoje i nije uvijek sve u skladu, miru, radosti i veselju. Ponekad bude teško i dođu trenuci kada ne znaš što i kako dalje, kada te uhvati strah i pitaš se hoćeš li uspjeti prebroditi situaciju u kojoj si se našao. Ali u tim najtežim trenucima, uvjerila sam se svaki puta, Bog se ispruža još više. Znam da nikada ne mogu otići toliko daleko da me On ne bi mogao čuti, ili pasti toliko duboko a da me Njegova ruka ne bi mogla dohvatiti. Nisam mogla ni sanjati ni zamisliti kolike ljepote je Isus imao pripremljene za mene. Dobila sam iskrene, predane prijatelje, smisao i cilj života, sigurnost o tome gdje ću živjeti u vječnosti, beskrajnu sigurnost u Božju ljubav, zaštitu i vjernost, prekrasnu službu s djecom koju sam uvijek posebno voljela, posao koji volim i u kojem uživam. I znam da me još mnogo toga tek čeka. I neće uvijek biti lako, vjerojatno ću i pogriješiti koji puta ali znam, On je tu da me podigne, očisti, rane iscijeli i pomogne mi krenuti dalje.
Danas On i tebi kaže: «Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti…» (Pjesma nad pjesmama 8:6,7). Čuj kako ti govori. Isus je tu, sasvim blizu, željan tebe, tvoga krasnoga lica i ugodnog glasa…
Autorica: Sandra Pleša
