Hrvati su malen, ali jako ponosan narod, a čime se više možeš ponositi nego reprezentacijom koja je “treća u svijetu” (bila prije 10-ak godina), te izbacila jednu Englesku u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Ipak nakon tragičnog ispadanja u porazu od Turske, pretrpjela je i prvi domaći kvalifikacijski poraz upravo od Engleske. I to ne bilo kakav, Englezi su nas zgazili 4:1. Nije pomoglo ni to što su desetorica hrvatskih igrača kupili zlatne Biblije prije utakmice!
Biblije pozlaćenih korica, sa kovčegom i stalkom, sve skupa po cijeni od dvije tisuće eura po komadu sada je u posjedu igrača, valjda za neka bolja vremena. Neki igrači su kupili i po par primjeraka, da li zbog popusta ili velike vjere – ne zna se. Ipak, nije pomoglo. Pletikosi nije pomogla ni majica Marije koju nosi ispod dresa, ni već standardni transparent na tribinama „Bog i Hrvati,“ ni Thompsonove pjesme prije početka, jer mreža se tresla četiri puta. Pao je i „začarani“ Maksimirski stadion koji je do tada bio neosvojiv u 14 godina kvalifikacijskih utakmica.
Periodična nogometna groznica je u Hrvatskoj postala pravi ritual za mase koji igra na nacionalni ponos i uvjerenje da je “Bog s nama”, a valjda protiv svih koji nam stanu na put. Zadnja kampanja Jutarnjeg lista imala je slogan: „ponos je u nama“, a Ožujsko pivo je čak i reklamu posvetilo molitvi Ocu za uspjeh “repke”, moleći Boga „daj nam ponos“. Svaki dan na TV programu su se nizali “ponosni sponzori”, dok su reprezentativci hrlili u Međugorje. Križanje pred ulazak na teren i ljubljenje trave očito više nisu bili dovoljni, a na pripremama ih je posjećivao čak i velečasni Sudac. U tv-prijenosu sa prvenstva u jednom momentu je Slavenu iz džepa ispala amajlija. Uslijedila je munjevita reakcija hvatanja iste, koju je potom panično izljubio. Opojan koktel ponosa i praznovjerja je bio više nego primjetan posvuda, a onda je došla Turska i pad na penalima.
Božja riječ kaže: „Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost.“ (Izreke 16:18). Pad same reprezentacije je tek simboličan pad, jer nogomet je ipak “najvažnija sporedna stvar”. Posrtanje ljudskih duša u praznovjerje, religiju i ponos je s druge strane mnogo veći problem.
Englezi su nam došli sa vlastitim ritualima, od popularnog Beckhama koji je naprosto opsjednut redom, do kapetana engleske reprezentacije John Terrya koji ima također svoje rituale. On prije svake utakmice sjedi na istom sjedalu u autobusu, sluša isti CD (od Ushera), a auto parkira na istom mjestu na parkiralištu (i zbog toga dolazi mnogo ranije nego drugi, da uhvati mjesto). Oko noge uvijek veže ljepljivu traku triput u krug, i do prije godinu dana nosio je jedne te iste kostobrane (štitnike za noge) punih 10 godina. Onda ih je izgubio u utakmici protiv Barcelone dok su mu fizioterapeuti pružali pomoć. Poslije utakmice je bjesomučno pretraživao teren međutim nije ih mogao naći. „Ti kostobrani su me doveli gdje danas jesam u nogometu – i izgubio sam ih. Osjećao sam se užasno, jer oni su postali veliki dio moje rutine.“ izjavio je jednom prilikom. Terry kaže: „Počeo sam sa par praznovjerja, ali smo igrali jako dobro i pobjeđivali, pa sam završio na 50-ak rituala. Sada me muči to što se moram sjetiti svakog od njih prije svake utakmice!“
Moglo bi se reći da su nogometna praznovjerja stara koliko i sam nogomet. Engleski igrač George Hedley je 1908. postigao bitan pogodak u utakmici Woverhamptona protiv Newcastlea, prilikom kojeg je njegova kopačka pukla. Unatoč trenerovoj naredbi da zamijeni kopačke Hedley je nastavio igrati u strganima. A kopačke je šivao i popravljao čak 17 puta prije nego ih je konačno odbacio.
Praznovjerja prate i mnoge druge uspješne nogometaše i danas. Juergen Klinsmann, novi trener Njemaca je nedavno postavio četiri kipića Bude ispod krova zgrade Bayernova trening centra. Taj potez je branio izjavom: „Prisutnost Bude treba nam zbog stanovite cirkulacije pozitivne energije!“ Umjesto toga pod pritiskom lokalne crkve, a i nekih igrača – kipovi su uklonjeni. Možda najbolji nogometaš u ovom trenutku Christiano Ronaldo prije svake utakmice Engleskog prvenstva odlazi kod istog frizera. Aragones je kao trener Reala jednom izbacio najboljeg igrača Raula iz momčadi, jer je na treningu nosio žutu majicu – a žuta boja je treneru bila nesretna. Real je svejedno tada od Seville izgubio.
U Africi i Južnoj Americi praznovjerje uključuje i vračanje. Tako protivnički klubovi jedni drugima zakapaju puževe na teren, huškaju gromove, žrtvuju kokoši i za mrežu golova vežu talismane. U četvrt-finalu Afričkog prvenstva 2000. predstavnik Nigerijskog nogometnog saveza utrčao na teren i ukrao Senegalski talisman. Senegal je bučno protestirao, predstavnik je dobio otkaz, ali Nigerija je pobijedila sa dva gola i čovjek je postao herojem.
U drugoj međunarodnoj utakmici u Africi dvije momčadi zbog vračarstva nisu se mogle dogovoriti tko će prvi na teren, pa je utakmica bila odgođena na sat vremena. Nedavno je u DR Kongu zbog vračanja gostujućeg golmana (htio je začarati vlastiti gol) došlo do nereda navijača u kojima je jedanaestero poginulo a još 35 je ozlijeđeno.
Naravno, sve se ovo ne odnosi na nas. Hrvati žele biti dio “civilizirane Europe” u koju namjeravaju utrčati sa svim amajlijama, majicama, primjercima skupocjenih Biblija, zastavama i zastavicama, popovima i kipićima i naravno …pobijediti, jer svi znaju da su najbolji prijatelji upravo “Bog i Hrvati”.
Autor: Ivan Bilić
