Kanon Novog zavjeta nije određen proglašenjem nekog crkvenog službenika ili crkvenog tijela. Naprotiv, kanon je određen tako što su upravo knjige koje sadrži Novi zavjet bile upotrebljavane širom Crkve tokom prvog i drugog stoljeća. Uspostava kanona bio je proces pri kojem je formalno priznanje dano onim knjigama Pisma koje su već bile prepoznate kao mjerodavne.
Većina Novog zavjeta bila je odmah prihvaćena kao Pismo. Na primjer, u 2. Petrovoj 3:16, pod normalno je uzeto da su Pavlove poslanice dio Pisma jednake važnosti kao i Stari Zavjet.
Rana krivovjerja u Crkvi imala su važnu ulogu. Utjecala su na kršćane da jasno odrede koji spisi imaju autoritet Svetog Pisma. Heretik Marcion isključio je sve osim deset Pavlovih poslanica i određene odabrane dijelove Evanđelja po Luki. Uz to, gnostici su uvodili „tajna“ Evanđelja s namjerom da ih promaknu u mjerodavno Pismo.
Jedan od najranijih pisaca koji je reagirao na gnostike bio je Irenej. U svojim djelima on kao autoritet prisvaja knjige Novoga zavjeta koje su već bile u uobičajenoj upotrebi tokom drugog stoljeća, iako je navodio citate samo iz 23, od ukupno 27 knjiga Novoga zavjeta. Tri, od te četiri knjige koje nije citirao, navođene su kao Pisma ranijih kršćanskih pisaca, a četvrtu (3. Ivanova), najvjerojatnije nije citirao jednostavno zbog njene kratkoće; vjerojatno je da Irenej jednostavno nije imao prilike koristiti je tokom svojih diskusija.
Rani popis knjiga Novoga zavjeta (170. god) nalazi se u Muratorijevom fragmentu kojega je u obliku rukopisa pronašao i 1740. god. objavio L. A. Muratori. Iako je fragment unakažen, on potvrđuje široko primjenjivanu upotrebu svih knjiga Novoga zavjeta kao Pisma, osim poslanice Hebrejima, Jakovljevu, te 1. i 2. Petrovu poslanicu. Međutim, apostolski oci već su citirali sve ove četiri knjige kao Pismo. Muratorijev fragment također spominje Hermina „Pastira“ kao vrijedan tekst za čitanje u crkvi, ali ga ne uključuje među apostolske spise. Začudo, „Solomonova mudrost“, apokrifna knjiga Staroga zavjeta, također je uključena kao kanon.
Još jedan rani popis nalazi se u Kodeksu „Barococcio“ (206. god.), a u njega su uključene 64, od 66 knjiga koje sadrži današnja Biblija. Estera i Otkrivenje su izostavljeni, ali Otkrivenje su već ranije kao dio Pisma smatrali Justin Mučenik, Irenej, Klement Aleksandrijski, Tertulijan i Muratorijev kanon.
Godine 230. Origen (185-254 god.) je izjavio da svi kršćani kao Pismo priznaju četiri Evanđelja, Djela apostolska, trinaest Pavlovih poslanica, 1. Petrovu, 1. Ivanovu i Otkrivenje. Nadodao je da su neki osporavali poslanicu Hebrejima, 2. Petrovu, 2. Ivanovu, 3. Ivanovu, Jakovljevu, Judinu, Barnabinu poslanicu, Hermina „Pastira“, Didache i Evanđelje po Hebrejima. Drugim riječima, sve su se crkve do tada već slagale oko većine knjiga, no nekolicina je sumnjala u neke od poslanica koje još nisu bile tako poznate. Drugi su pak bili skloni tome da uključuju nekolicinu knjiga koje s vremenom nisu zauzele stalno mjesto u kanonu.
Do 300. god. sve knjige Novoga zavjeta koje su danas u upotrebi, uglavnom su bile prihvaćene u crkvama, iako na nekim mjestima nisu bile korištene Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Judina poslanica i Poslanica Hebrejima. Sumnje o ovim knjigama iščezle su nakon pedeset godina, tako da je 367. god. Atanazije u svom Uskršnjem pismu naveo svih 27 knjiga kao kanonske, a uz njih je preporučio i još neke, kao što su Hermin „Pastir“i Didache, ali samo za privatno čitanje.
Sinoda u Hiponu (393.god.) i treća Kartaška sinoda (397.god.) također su ovih 27 knjiga prepoznale kao kanonske, kao i vrlo utjecajni crkveni oci Jeronim (340. god. nakon Krista) i Augustin (354-430 god. poslije Kr.). Nisu im pridavali nikakav autoritet koji već ranije nisu posjedovale; jednostavno su prepoznali njihov ranije utvrđeni kanonicitet.
Autor: Richard Riss
