Zovem se Dalibor Bađun i ovo je moj životni sažetak kako sam upoznao Gospodina i kako sam živio prije nego sam ga upoznao. Otac mi je pio do moje 15 godine, bio je profesionalni alkoholičar koji bi dnevno popio 2 do 2 i pol litre badelovog konjaka, to mu je bila normala; kad bi došao mrtav pijan doma, onda bi popio više od toga. Ja sam u tom vremenu htio promijeniti svijet, biti moćan, bogat i slavan naravno da mi to nije pošlo za rukom jer se nisam rodio kao sin neke poznate zvijezde ili političara,pa sam probao na sve druge načine to postići i tako sam krenuo u istraživanje nadnaravnoga. Smatrao sam da to mogu postići samo ako se umiješaju sile iz nadnaravnog i daju mi određene moći. Tako sam se sa 11 godina prvi put upustio u prizivanje duhova na iglu, čašu i svijeću. Od tada moj život je bez moga znanja krenuo ravno prema dnu iako se meni činilo da je sve u redu i da samo treba biti strpljiv i sve će to doći sa vremenom. Malo učiš, malo proučavaš,malo isprobavaš i onda sve to dobiješ. Ali ne ide sve to baš tako kako sam ja onda zamišljao. Tada nisam znao da svaki ulazak u duhovno područje, svaka komunikacija sa duhovima i demonima nosi posljedice koje plaćaš ili odmah ili malo kasnije, ali svakako ti to naplate i nikom ne ostaju dužni. Poanta i cilj je da te uvuku jako duboko otkuda više nema povratka; napravit će manje stvari kako bi ti pokazali da se može i da povjeruješ da mogu još više od onoga što su napravili. Nakon dvije godine išao sam prvi put raditi ugovor sa vragom koji je završio tako što sam pobjegao sa mjesta gdje sam ga radio i odjurio u krevet. No on se nije uplašio i došao je za mnom. Hladna jeza mi se penjala od nogu do vrata te me počela gušiti. U panici sam upalio noćnu lampicu i to je odmah nestalo. Nakon toga nisam godinu dana spavao u sobi ili u mraku; uvijek je moralo biti upaljeno svijetlo. U međuvremenu moj život nije se promijenio na bolje kako sam ja očekivao, samo sam sa vremenom imao sve manje morala,poštovanja prema ljudskom životu. Negdje sa 13 godina prvi sam puta ubo čovjeka nožem u nogu, nakon toga sam iz zračnice upucao prijatelja u nogu, pa sam sa 15 godina prvi put zaklao psa nožem jer me napao, iako nisam morao; mogao sam to izbjeći, ali me u tom trenutku nešto obuzelo i ja sam ga ubio nožem. Što sam se više bavio magijom i sotonizmom, to sam više i dublje upadao i sve manje sam cijenio ljude i stvari oko sebe. Bilo je tu svega, ali na kraju 1997. godine počinio sam ubojstvo iz koristoljublja i dobio 15 godina zatvora. Tek tada, kada sam završio u zatvoru počeo sam razmišljati da negdje nešto ne valja i da sam negdje gadno pogriješio iako sam mislio u početku kako ću se izvući i sada kao i mnogo puta prije toga. No nije bilo kako sam ja očekivao. Osudili su me na zatvor.

Do mog obraćenja 2000. godine u Lepoglavi bilo je teško i mučno razdoblje moga života . No tek tada sam počeo razmišljati o Bogu, iako ne na ispravan način, ali negdje u mojem mozgu počeo se pojavljivati Bog iako sam još uvijek mislio da ću se nekako izvući odnosno da će me đavo izvući iz zatvora. Imao sam noćne more, moja teta koju sam ubio, pojavljivala se u nekoliko navrata i htjela me ugušiti; ganjali su me demoni u snovima . Sve to mi nije bilo dosta pa sam u Lepoglavi odlučio opet napraviti ugovor sa vragom, ali ovaj put sam odlučio ići do kraja. Ta odluka me skoro stajala života. Bilo je to na dan mrtvih 01.11. 1999.godine kada sam odlučio napraviti obred zvan pentagram i usput napraviti ugovor sa vragom u kojem sam ga tražio određene moći. Naravno to su bile moći kojima bih ja mogao utjecati da iziđem iz zatvora na način da me jednostavno puste da iziđem. Ali tada nisam znao da ti đavo može dati i napraviti samo određene stvari jer nema moć da čini sve stvari niti to može. Ugovor sam napisao svojom krvlju i upustio se u obred. Ispočetka je sve išlo kako sam ja htio i bilo mi je čak zabavno, ali kako je to išlo dalje sve manje mi je bilo zabavno jer su demoni tražili od mene sve više stvari koje sam morao učiniti. Tu je bilo svega pa čak i seksualnih odnosa sa ženskim duhovima; to je otišlo tako daleko da sam se duhovno zaručio. Bio sam totalno opsjednut u svim pogledima,sve dok nisu počeli tražiti da se režem i da sam sebi nanosim bol. Tu sam se pokušao izvući i naizgled sam uspio, ali to nije dugo potrajalo.

Nedugo nakon toga počeo sam opet tražiti da idem dalje u tim mračnim iskustvima i da uđem najdublje što se može. Ispočetka su me spriječavali, nisu mi dali da idem, odbijali su me na sve moguće načine, ali što su me više odbijali, to sam ja bio uporniji i na koncu su me pustili da PRIJEĐEM GRANICU sa koje više nije bilo povratka; jedino što ja tada to nisam znao. Mislio sam da i dalje ja držim sve konce u rukama i da mogu prekinuti s tim kad god poželim.

Ubrzo sam shvatio da više ne mogu to obuzdati ni zaustaviti. Preuzeli su u potpunosti kontrolu nad mojim životom; tijelom, mislima, osjećajima. Više nisam mogao napraviti ništa. Sve što sam znao i pokušao, nije dalo rezultata. Tek tada je počelo pravo mučenje za mene. Tri dana sam ih slušao kako mi pričaju bez prestanka svaki sa jedne strane. Nisu prestajali vrijeđati me i provocirati. U tim sam danima skroz izludio. Treći dan navečer više nisam mogao izdržati, legao sam u krevet i odlučio da ću se ubiti, zamišljao sam kako ću proletjeti glavom kroz staklo i prerezati si vratne vene i riješiti se glasova koji su me mučili i nisu prestajali pričati. No u trenutku kada sam u srcu donio odluku da ću okončati svoj život, stvari su se iznenada promjenile. U trenutku mi se javio jedan glas koji mi je rekao – Nemoj se ubiti.

Na moj upit – Tko si ti sad ? – odgovorio mi je – Ja sam anđeo i poslao me Bog da te spasim da si ne oduzmeš život.

Ako si ti anđeo zašuti na 15 minuta – rekao sam mu jer sam već bio očajan od silnih glasova i mučenja koje sam trpio prethodnih dana.

I kako sam to rekao, on je stvarno zašutio i nije se javljao 15 minuta. Za to vrijeme odjednom je nastala takva tišina koja mi je parala uši, prepao sam se, ruke su mi se tresle, jedva sam uspio zapaliti cigaretu; obuzeo me neopisiv strah.

Nakon najdužih petnaest minuta anđeo se ponovo oglasio:

– Želiš li se izvući iz toga u čemu si se našao?

– Naravno da želim – odgovorio sam trenutačno – Što moram učiniti?

– Klekni na pod, pogled usmjeri prema rešetkama koje čine križ. Ne spuštaj pogled ni u kojem slučaju, štogod se oko tebe bude događalo. I moli.

– Kako da molim? Što da molim? Ne znam moliti !Sjećam se nešto molitve Oče naš i par riječi iz Zdravo Marijo … Što da molim?!

– Moli što znaš , kako znaš; i nipošto ne odustaj bez obzira na sve što se bude događalo oko tebe.
Iako sam se još više prepao nakon njegovih uputa, ipak sam u trenutku kleknuo i počeo moliti (OČE NAŠ).
Tad se na nebu pojavio veliki grozd zvijezda koje su se okretale. Ostao sam fokusiran na zvijezde kad je sa moje lijeve strane kao iz neke duboke pećine zagrmio glas:

– Tko to pokušava otići od mene?!

Čitava se soba zatresla. Odmah nakon toga neki demon počeo je kružiti oko mene i po mojoj sobi. Jurio je sve brže u nastojanju da ja spustim pogled ne bi li mi iskopao oči. Bio je ljigavo zelen i neopisivo ružan. Anđeo je odmah uvidjevši moj strah progovorio:

– Ne boj se, došlo je još anđela i on ne može do tebe. No i njih dolazi u još većem broju, pokušat će sve da te vrate natrag ,ali ne trebaš strahovati, nas je više nego njih.(Hebrejima 1:14)

U sobi u kojoj sam bio, bilo nas je troje. Demoni su uporno pokušali nekoga probuditi od njih dvojice, ali im anđeli nisu dopustili. Ja nastavio moliti ono što sam znao, a taj demon koji je kružio po sobi uporno me pokušavao omesti ne bi li moja molitva nekako utihnula.

Naravno ja sam bio u takvom strahu da mi nije uopće padalo na pamet prestati moliti. Dok sam ja molio, anđeli su me hrabrili i bili uz mene sve vrijeme. Nakon otprilike dva sata anđeo mi se ponovo obratio. Rekavši da je oko mene vojska anđela koja me brani i štiti dok ne dođe ISUS , još veći strah mi se uvukao u srce jer sam znao što sam sve radio. Nitko mi nije trebao reći da je došao Isus. Kada je došao i ušao u moju sobu znao sam da je tu. Prvo što mi je rekao bilo je:

Ne boj se, ja te volim i došao sam te spasiti.

U tom trenutku svi moji grijesi iz prošlosti bili su mi tako kristalno jasni. Htio sam propasti u zemlju i sakriti se ; htio sam pobjeći od tolikog srama kojeg sam osjećao. A Isus mi je opet ponovio -ne boj se.-Tada u tom trenutku osjećao sam se točno onako kako piše u otkrivenju 6:16 tako sam se ja osjećao u Njegovoj prisutnosti.

I započeo je pričati sa mnom. Pitao me da li se želim izvući iz ovoga; ako želim ON će mi pomoći u tome budem li slušao i radio šta mi kaže. Prvenstveno sam se trebao riješiti stvari koje su mi služile za obrede, zatim ugovora kojeg sam napisao svojom krvlju. Kad sam krenuo uzeti ugovor Isus mi je otkrio da nije tamo gdje sam ga spremio nego je kod njegovog oca i da će tamo ostati jer nisam mogao prodati nešto što nije moje i što mi ne pripada. Objasnio mi je da je Njegov otac vlasnik moje duše i moga života. Ta izjava me šokirala. Svejedno sam išao potražiti taj ugovor, provjeriti gdje je i da li je na mjestu kojem sam ga ostavio. Nije ga bilo tamo. Još uvijek sam imao dozu straha iako je Isus bio prisutan. Bojao sam se neće li se ipak okrenuti i otići nakon svega onoga što sam radio protiv njega i njegove riječi. Uputio me da se pogledam u ogledalo. Ono što sam vidio, užasnulo me je. Vidio sam sebe – živog mrtvaca sivog lica, udubljenih očiju, kao da sam sada umro i probudio se. Prolazila me hladna jeza i zastrašujuća hladnoća obuzimala mi je čitavo tijelo. Nije me pustio da se mučim s tim osjećajem i slikom dugo vremena.

– Sad zauzmi što udobniju poziciju na krevetu, zatvori oči i ostani tako dok ti JA ne kažem da ih možeš otvoriti.Kao u Ezekielu 4:4 tako sam ja zauzeo poziciju i nisam se micao.

Iako su demoni i dalje bili prisuni u toj sobi i pokušavali doći do mene, nisu mi se mogli približiti. Isus je nastavio:

– Sad se možeš pokriti preko glave i otvoriti oči.

Otvorivši oči vidio sam da sam prekriven nekakvom maglom. Uopće si nisam vidio tijelo, baš ništa, a iz te magle, osjećao sam takvu toplinu i ljubav koja je trenutno rastapala strah i jezu koji su mi do tad kolali tijelom. I tad mi je rekao:

Ne boj se, ja sam sa tobom, cijelog sam te prekrio to što osjećaš sada je moja ljubav prema tebi; ne boj se i nemoj se uplašiti, uskoro će doći moj otac. NJEGA ne možeš vidjeti i nemoj gledati kada dođe .
Ne možeš vidjeti lice moga oca, ali možeš vidjeti ako želiš, njegovu slavu.Kao Mojsije u Izlasku 33:18-23 tako sam ja imao priliku vidjeti Božju slavu.

Brzopleto, pomalo od straha, odgovorio sam da je meni sasvim dobro tu gdje jesam i ako ne moram, ja ne bih. Iako sad kad mislim o tome, žalim zbog te odluke. Dok smo mi pričali odjednom su se vani začule trube, harfe, bubnjevi, i još neki instrumenti koje nisam raspoznao . Isus mi je objasnio:

Evo dolazi moj otac. Zatvori oči i nemoj ih otvarati dok ti ne kažem.

Poslušno sam zatvorio oči. Bog je ušao u moju sobu i ponovio mi isto što mi je Isus već nekoliko puta rekao:

– Ne boj se. Ja sam te došao spasiti.

Uz to mi je rekao da dolazi i sotona osobno.

Čim je sotona došao, počeo je zahtijevati svoja prava i pozivati se na ugovor u kojem sam ja izjavio da ću se boriti protiv boga i njegove vojske (neznanje).

– Ne pada mi na pamet boriti se s bilo kim, a pogotovo ne protiv Boga. Bori se ti ako hoćeš, ali ja neću. Nemaš prava to tražiti jer nisi ispunio sve ono što sam ja tražio u ugovoru; ugovor nije pravovaljan. – gotovo u jednom dahu sam mu odgovorio. Iako ohrabren Isusovim i Božijim prisutstvom i njihovim riječima , još uvijek sam strepio nad svojom sudbinom.

Sotona je bio uporan tražeći da ustanem i da se borim. Nisam znao kako da ga ušutkam, nije prestajao zahtijevati. I tada se začuo glas:

TKO SI TI? JA SAM JA, A TKO SI TI: JA SAM ONAJ KOJI JESAM. JA SAM PRADAVNI.Tada nisam imao pojma da to piše u bibliji i da je to Božje ime koje je Bog objavio mojsiju u Izlasku 3:14, Danijel 7:9 govori da je jedno od Božjih imena pradavni. To sam sve kasnije saznao kako sam čitao bibliju tako sve što sam čuo tada nalazio sam u Bibliji.

I odjednom je đavo prestao sa svojim zahtjevima rekavši mi:

– Zar sam Bog je morao doći da te spasi? No ja ne odustajem iako je Pradavni ovdje.

Tada me Isus pitao da li bih ga pustio u svoje srce i u svoj život. Nakon mog potvrdnog odgovora, rekao mi je:

– Pozovi me u svoje srce i u svoj život.Tu sam izmolio molitvu spasenja a da nisam ni znao kao što piše u Rimljanima 10:9-10.

Poslušno sam to učinio iako nisam u potpunosti znao što to znači. Tada me OTAC zapitao da li bih mu nešto obećao.

U tom trenu uopće nije bilo upitno, samo je trebao reći što želi da obećam.

Obećaj mi da se više nikada nećeš baviti crnom magijom; da više nikada nećeš raditi nikakve obrede vezane za magiju i da se više nikada nećeš odreći mojeg sina ,ISUSA.

Na sve sam potvrdno odgovorio; obećao sam da se više nikada neću baviti sa bilo kojom magijom i da se neću odreći ISUSA.

Potom je uslijedio razgovor vraga i Boga, a ja sam se žmirećki opet spustio na koljena i molio do jutra.
Vrag je uporno pokušavao doći do mene na bilo koji način. Čak je jutrom poslao zatvorskog stražara u sobu po mene pod izlikom da moram uzeti liječničku terapiju. Budući da još uvijek nisam imao dozvolu otvoriti oči, izašao sam zatvorenih očiju, odbio terapiju, vratio se u svoju sobu i nastavio moliti.

Kad je stražar došao po mene u sobu i našao me na koljenima kako se molim , zaključio je da sam poludio te odmah me dao voziti na psihijatriju u Zagreb u Svetošimunsku bolnicu.

Isus je i to vrijeme bio uz mene.Rekao je, da ako neću, ne moram ostati te da bi bilo dobro vratiti se natrag jer gdje je sve počelo mora i završiti. Đavo se radovao što idem u bolnicu i prijetio cijelim putem te zastrašivao me svojom vojskom koja me čeka u bolnici. Govorio mi je da me Bog tamo ne može zaštiti od njega. No kad smo stigli, na prijemu me dočekao specijalista i voditelj psihijatrije. Postavivši mi pitanje zašto su me doveli, odgovorio sam mu da sam tu samo iz razloga jer su me našli u sobi kako klečim i molim. Potvrdio sam da je meni dobro i da bih se vratio natrag ako je ikako moguće. Začuđujuće , on se odmah složio sa mnom i naložio da me vrate natrag u zatvor.
Nakon povratka u zatvor stvari su se počele smirivati. Đavo je na koncu morao otići.

Isus je ostao sa mnom. Ono što sam tada radio i doživio bilo je koliko strašno toliko i prelijepo iskustvo.

Govorio mi je kako da se nosim sa stvarima u životu, upućivao me da živim drugačije nego dotad. Da se trudim pomoći ljudima oko sebe.

Tih sam dana dok je bio sa mnom radio svašta: prao wc-e, ribao kupaonu, pomagao onima koji nisu mogli sami hodati. . .Ono što mi je stalno ponavljao je da uvijek i u svakoj situaciji bez obzira kakva je, imam osmijeh na licu.

Prije nego je otišao napomenuo mi je da ćemo se opet vidjeti, i to ubrzo; nisam ni slutio koliko će to brzo biti. Odmah sam otišao u crkvu i tražio od svećenika da mi donese Bibliju da je mogu čitati. Dobivši je, krenuo sam je čitati od Starog zavjeta . Ubrzo mi je postala sumorna , naporna, bilo je previše nabrajanja rodoslovlja i bila mi je teška za čitati. No ostavio sam je u ormaru kao amajliju da mi bude blizu i da se osjećam sigurnim. Još mi je bilo živo iskustvo koje sam prošao i nisam želio se dovesti opet u takvu situaciju. Ali đavo nije odustao. Čekao je priliku da me ponovo zaskoči.

I umalo da nije uspio u tome. Budući da nisam čitao, polako me počelo vući natrag, želja da se vratim gdje sam bio. Iako sam dao obećanje da neću, želja koja se pojavila bila je strašno jaka i dugo sam se jako opirao tome.
Dok je trajao moj prvi obred bio sam u duhu na raznim mjestima. Jedno od njih je mjesto zaborava. Izvana izgleda zabavno, privlačno, primaljivo. No kad dođeš, postane sivo, odurno, sumorno. Teška atmosfera, beznađe i očaj se osjete svuda oko tebe. Ne znam kako sam uspio otići sa tog mjesta, ali još uvijek zahvaljujem Bogu da jesam. Ondje su svi bili izgubljeni i tako su i izgledali. Mjesto bez nade, samo očaj,očaj,i očaj. Ljudi su bili kao zatvorenici iako nisu bili svjesni toga. Veliki odvratni psi su čuvali da slučajno netko ne bi otišao. U svim tim lutanjima duhovnim prostorima malo lijepoga sam doživio. Nikako se nisam htio vratiti na to,ali vrijeme čini svoje kad si u zatvoru i nemaš nikoga da te pouči, da ti kaže.

Ženski demon s kojim sam ja komunicirao predstavio se kao Lilith (đavlova kćer). Iako može uzeti oblik koji želi uvijek se predstavlja istom slikom – crvena kosa, kožno crno odijelo. Nedugo nakon svih tih susreta opet su me počele opsjedati misli poput – pa sad znam do kuda mogu ići, vidio sam gdje mi je granica, ma samo malo… Bio sam jako zapaljen za duhovno i nadnaravno i još uvijek sam samo ovaj put za Boga. No tada sam pokleknuo. Počeo sam opet pomalo prčkati po duhnovom tamo gdje nisam smio. Ovaj put sam komunicirao direktno sa Lilith. Danima smo pričali i ona me uporno pokušavala nagovoriti da se vratim k njoj jer kao bili smo zaručeni, ona je meni stavila zaručnički prsten(duhovni). To je trajalo izvjesno vrijeme, ali ja nisam mogao opet proći opet sve ispočetka. Pri samoj pomisli na to prožimao me strah koji ledi kosti. Nisam želio više petljati s tim stvarima . Sve dok jedne večeri ona nije odlučila preuzeti inicijativu. Kad sam opet čuo onaj njezin glas, iskočio sam iz kreveta i rekao joj -Dosta!! ! Ne želim te više čuti ni vidjeti, ne želim se vratiti!

Otišla je, ali sad više nisam znao kuda bih. Mislio sam da sam izdao Boga i da me Bog odbacio jer sam prekršio obećanje koje sam dao. Osjećao sam se izgubljen u cijeloj toj priči.

Jednog dana sam odlučio napraviti križ naopačke i ugravirao sam tri šestice u njega. Posvađao sam se sa pola zatvora radi toga, ali nisam odustajao od toga. Mislio sam da me Bog odbacio. Došavši u svoju sobu prije nego sam ga htio zakucati na zid, otišao sam nešto do svog ormara i s iznenađenjem u njemu vidio ugovor koji je nestao onog dana kada je došao Isus i kad mi je rekao da je ugovor kod njegovog oca. Doslovce sam se smrznuo spazivši ga u ormaru . To je bila prekretnica koja me spasila.

Razmišljao sam: ili me se Bog totalno odrekao ili mi šalje ovo kao opomenu. Shvatio sam to kao upozorenje i odmah slomio križ , ugovor poderao u komadiće i bacio u wc-e školjku. Nisam ga smio zapaliti jer kroz vatru bi postao važeći što ja nikako nisam htio. No nisam se vratio na kršćanstvo. Privukla me hare-krishna mislio sam da je to ono što sam tražio tako dugo, da sam se konačno pronašao. Ali to je bilo kratkog vijeka, kao kad palite šibicu; zabljesne i ugasi se. Iako je i taj moj „izlet“ trajao gotovo 6 mjeseci . Tada se u mojem životu pojavila osoba koju ja nisam nikako podnosio. Uglavnom smo mu se svi narugivali i provocirali ga. Bio je obilježen u zatvoru zbog djela koji je počinio i većinom su ga zbog toga provocirali. No ja sam se sa njim uhvatio raspravljati oko Isusa i krišne. On je meni pričao o Isusu, ja njemu o krišni. Danima smo se prepucavali. Mene je to zabavljalo jer sam bio uvjeren kako sam u pravu. Sve dok jednu večer nisam došao k njemu da mi posudi neku „duhovnu knjigu u kojoj se ratuje“. Dao mi je dvije knjige koje su konačno promijenile cijeli moj život i dovele me Kristu. Bile su to „Duhovna borba“ i „Za tebe u Kristu“. Obje knjige sam pročitao od šest sati poslije podne do 10 sati navečer i potom legao spavati . Tu noć sam sanjao svoju kuću i svoju sobu. Nekakvo čudno malo bijelo odurno biće uzelo mi je jastuk i nije mi dalo da idem spavati. Bježalo je po mojoj sobi. I ja svjestan da sanjam razmišljam – ovo nije neko dobro biće jer mi ne da jastuk da mogu spavati. Tada mi kroz misao proleti u ISUSOVO IME i u tom trenutku to biće je stalo. Iz njega je dopirao paralizirajući strah – Sve čini, samo nemoj to ime upotrijebiti.

Od tolikog njegovog straha ja sam jedva uspio izustiti – u ISUSOVO IME ODLAZI! i u tom trenu to biće je izletjelo doslovce iz mojih usta što me i probudilo. Bio sam zbunjen, pitao sam se zašto to ime, šta ima u tom imenu i zašto se nisam sjetio ni jednog drugog nego baš Isusovog imena. Jedva sam dočekao jutro da odem do prijatelja koji mi je posudio knjige i da mu ispričam šta mi se desilo. Tražio sam da mi objasni zašto sam se sjetio baš Isusovog imena. Naravno on je bio spreman. Četiri dana mi je svjedočio i odgovarao na moja pitanja koja nisu uvijek bila na mjestu. Ali ja sam zbog toga danas spašen, Isus živi u meni i ja živim za Njega.

 

Autor: Dalibor Bađun