Pozdrav svima!

Mnogo ljudi želi znati više o našim vrijednostima u Iris službi. Znam da sam pisao o tome i prije, ali mislim u Gospodinu da će Vam ovo što ću napisati uistinu pomoći. Ovo je svjež i vrlo detaljan opis koji je transkripcija jednog mog prijašnjeg intervjua. Neka Isus uzme ove riječi i bogato Vas dotakne njima. Želim Vam više snage, ljubavi, mira i radosti u Duhu Svetomu!

Ovih pet temeljnih vrijednosti bile su apsolutno neophodne kako bi Iris služba nastavila postojati i funkcionirati. Da nismo imali bilo koju od ovih vrijednosti, ne bismo još uvijek bili u misiji, još manje u Mozambiku. Možda ne bismo bili ni spašeni. Toliko bismo bili obeshrabreni. Znate, nalazili smo se u toj poziciji. Bilo je trenutaka kada bismo Heidi i ja prekidali misije svaka tri dana jer je bilo toliko nevjerojatno teško. Pa koje su to onda stvari koje nas tjeraju prema naprijed, stvari koje čine kršćanski život zanimljivim? Koje nas stvari motiviraju da nastavimo slijediti Boga?

Ovo se može izraziti na toliko načina. Proveo sam tjedne poučavajući o ovim vrijednostima u Harvest školi. Sada imam samo nekoliko minuta. Pa krenimo! Ovo je skraćena verzija iz časopisa Reader’s Digest.

 

1. Razumijemo da možemo pronaći Boga i iskusiti intimnost, komunikaciju i prijateljstvo s Njim u Njegovoj prisutnosti, ako dijelimo Njegovu ljubav prema pravednosti.

Znate, puno je toga uzbudljivo u kršćanskom životu. Jedna od uzbudljivih stvari jest uistinu činiti stvari: činiti znakove i čudesa, gledati Boga kako čini čuda, mijenja svijet oko nas i čini svijet boljim mjestom. No, kako da izrazim činjenicu da za nas to jednostavno nije dovoljno? Mi trebamo Boga. Ne samo zato da vidimo kako se mjesta mijenjaju nabolje, ne samo da vidimo kako se čuda događaju. Ne samo da vidimo kako se iznos na našem bankovnom računu povećava, ne samo da vidimo ljude kako izlaze iz bolnica. Da, izašli su iz bolnice, ali u kakvom im je stanju srce? Kako stoje po pitanju usamljenosti? Što će se dogoditi kada umru? Znate, život je kratak. Postoje stvari koje su važnije od Vašeg bankovnog računa.

Pravo je pitanje pitanje vječnosti. No, što Vam vrijedi vječnost kada ste usamljeni? Mnogi ljudi i nisu toliko uzbuđeni zbog neba. Misle, “Da, to je lijepo mjesto sa zlatnim ulicama, ali čemu tolika strka?” Istina je da su gladni ljubavi. Mi trebamo nekoga, a taj netko nije bilo tko. Trebamo onoga tko nas može zadovoljiti. Zapravo, trebamo i više od toga; trebamo onoga tko nas je stvorio. Trebamo onoga koji je jedini koji nas može učiniti sretnima. Naravno, svi će kršćani reći da trebate Isusa i da je On jedini koji može ispuniti onu prazninu u Vašem srcu. No onaj kontroverzni dio jest, do koje mjere? Do koje mjere Ga možeš pronaći?

Ono što se obično dogodi, pogotovo u misijama, jest da ljudi dosegnu određenu razinu – dođu Bogu odlučujući da mu žele služiti, kako bi Mu ugodili i žele nagradu na Sudnji dan. Zbog toga postanu misionari. Zatim im je cilj postati uspješan misionar i stvarno blagosloviti ljude, iscjeljivati ih, dovesti ih k spasenju, u crkvu, i učiniti ih učenicima. I tako cijeli njihov misionarski program postane njihov fokus. I cijelo je njihovo srce usmjereno na misionarski rad – na to da budu dobri misionari, da dobivaju potporu za svoj rad i da budu uspješni. Tako “posao” činjenja dobrih djela i služenja Bogu postaje tvoj bog. To postaje ono na što usmjeravaš svoje srce. To postaje vrlo slično običnom poslu i svakom drugom zanimanju – ujutro se probudiš, odeš u ured i radiš svoj posao. Na taj način misija postaje akademski pothvat. Počinjemo proučavati misiju, učimo misionarske tehnike, pristupe, metodologije i modele, te počinjemo postavljati ostvarive ciljeve kako bismo osigurali to da ne podbacimo na kraju godine. Na um nam padaju razne ideje za prikupljanje stredstava i strategije svih vrsta. A zatim, proučavanje misiologije postane cijeli život. Ipak, statistike pokazuju da se otprilike 90% profesionalnih, obučenih misionara ne vrati u misiju.

Uzmimo mog djeda kao primjer. Na fakultetu je postizao samo najbolje ocjene, sve je radio kako je trebao, primao je stipendiju. Odbor jedne misije ga je primijetio i poslao u Kinu kao dobrog misionara koji sve radi po pravilima. No, nakon pet godina, našao se potpuno slomljen, obeshrabren, na dnu. I Heidi se tako osjećala prije dvadeset godina. Poanta je priče da je život puno više od rada kao kršćanin ili rada u misiji. Najveće je obećanje u Bibliji, po mom mišljenju, u Jeremiji i još na jednom mjestu, “Tražit ćeš me i naći ćeš me”, kaže Bog, “kada me budeš tražio svim svojim srcem”. Bog je smisao svega. I da odmah skočim na stvar, Isus je onaj koga ja želim. Bog, beskonačni nevidljivi Duh, komunicira s nama preko svojeg Sina, preko ljudskog bića s kojim se možemo povezati. On postaje poput ljubavnika, poput mladoženje – najviši oblik ljubavi od svih.

Gledamo kako Bog transformira Mozambik; gledamo kako čini stvari koje nikada nismo ni sanjali da bi mogao napraviti. Ekonomija, rast crkava, sve je spektakularnije nego što smo se mi ikada mogli usuditi vjerovati da ćemo vidjeti ili doživjeti za našeg života. No, to nije ono što uistinu želim. To je sve u redu, ali to nije na vrhu liste mojih želja. Ono što ja stvarno želim je samo Isus. Ne samo stvari koje može napraviti, ne samo uspjeh koji može donijeti, ne samo znakovi i čuda, ne samo pomazanje, ne samo Duh, ne samo uspjeh, ne samo sila, ne samo prijatelji. Samo želim Njega. To je ono što uistinu želim. To je kontroverzno jer ljudi kažu, ” Pa, ti si toliko usredotočen na nebeske stvari da nisi od koristi u zemaljskim stvarima. Koju korist drugi imaju od toga? Postoje ljudi koje se treba nahraniti, stvari koje se trebaju napraviti, novac koji se treba prikupiti, stvari koje se trebaju popraviti. Ne možeš samo živjeti s glavom u oblacima s Isusom.”

Ali, to nije evanđelje. Isus je evanđelje. On je sve što Vam treba. On je SVE što Vam treba. Sve te promjene, sav novac, sva moć, sve pomazanje, sav utjecaj – to je sve u Njegovim rukama. On uključuje sve. Ako nemate Njega, nemate ni ništa drugo, a ako imate Njega, imate sve. Obitelj, prijatelji, crkva; ništa Vas od toga neće zadovoljiti. Samo On to može. Sveti je Duh Isusov Duh. On je taj koji je umro za mene, koji je postao grijehom umjesto mene, koji je patio zbog mene, i On nije izvan mog života! Ljudi mogu naučavati da je to sve već gotovo, da je posao već završen, da On sada ne mora ništa učiniti. No, zapravo, Isus je naša ljubav sada. On je onakav kakav Bog želi da mi budemo – savršeni u ljubavi. Pavlova je prva molitva u Novom zavjetu da rastemo u spoznaji Boga. Ono što čini naše temeljne vrijednosti drugačijima od drugih je da mi stvarno vjerujemo da nema ograničenja u tome koliko Ga dobro možemo znati i koliko Mu možemo biti blizu. To je ono što svaki novi tjedan čini uzbudljivim!

Ono što se obično dogodi jest da učitelji naučavaju, “Gledajte, živimo po vjeri, ne po gledanju. Ovo još nije raj; ovo je “već-ne još” filozofija, tako da postoje stvari koje ne možete očekivati, nemojte im se ni nadati.” Ovo stvara “stisni-zube-i-čekaj-raj” mentalitet. Zbog toga ljudi počnu vjerovati da će jednostavno morati proći kroz neke stvari, očvrsnuti i obaviti što se od njih traži. Zapravo, vidio sam knjiga i knjiga na tu temu. No, to nije romantično. Trebali smo već odavno izumrijeti da je ta ideja istinita. S vremenom bismo postajali sve manje uspješni, premorili bismo se i presušili. No, ono što nas drži jest to da nema granica tome koliko možemo znati Boga i koliko nam On može značiti. Promjena je nuspojava, plod ovog kretanja prema ujedinjenju s Bogom.

I da, mi želimo mnogo plodova. Naravno da želimo, ali pravo je pitanje kršćanskog života koliko vremena uistinu želimo provesti tražeći Njegovo lice, tražeći Njega, a koliko vremena želimo provesti služeći Njemu i čineći stvari? To je pitanje nakon kojeg svaki kršćanin mora odlučiti sam za sebe. Hoćeš li uložiti svoje vrijeme u to da činiš što više stvari ili ćeš tražiti Isusa? Da, dođe vrijeme kada moramo oprati suđe, platiti račune, popraviti opremu, spremiti poruku, nahraniti djecu, no u Irisu bi se sve raspalo da Isus nije jedina stvar koju uistinu želimo. I to je naša temeljna vrijednost, “Samo želim Isusa. Sve druge stvari su odlične, no samo želim Tebe.” Točka. Nema natjecanja. Nema ljubomore. Nema odvraćanja pozornosti. Nema razdora.

To čini stvari vrlo jednostavnima, čistima i jasnima. A opet, većina se kršćana još uvijek češka po glavi, pokušavajući otkriti što je ono što uistinu žele. Koju vrstu utjecaja žele imati, što žele činiti. Ali na kraju krajeva, ove stvari proslavljaju naš brak s Bogom. One nisu život. Ovo su stvari koje proslavljaju naš brak sa samim Životom. Isus je naš život. Tako da ja ne molim samo, “O Bože, daj mi zabavan život s Tobom u Africi.” Ne. “Isuse, samo Tebe želim”. Toliko je jednostavno. Tako da je ono što Iris ustvari želi zadržati usmjerenje prema Isusu. On je naše odredište, ne samo put do nekog mjesta. Ne samo sila iza nečega, ne samo osoba kojoj služimo. Ne samo osoba koja nas poslije nagradi. Ne samo onaj koji je umro za naše grijehe, ne samo onaj koje nam je primjer čovjeka ispunjenog Duhom. On je naše odredište, ne samo put kojim idemo tamo kamo smo se uputili. On je mjesto kamo smo krenuli u slučaju da se izgubimo. On je cilj; vjerujemo Mu za sve. I to nas dovodi do naše druge temeljne vrijednosti.

 

2. Potpuno smo ovisni o Njemu za sve, i trebamo i očekujemo čuda svake vrste da nas održe na životu i potvrde evanđelje u našoj službi.

Naš je cilj vjerovati Mu za sve – svaku plaću, svaki komad hrane, sve. Mislim da mnogi kršćani misle da većinu vremena imamo većinu stvari pod kontrolom, a kada upadnemo u nevolju, Isus će doći i učiniti nešto čudesno da spasi stvar. I to se dogodi – ne često – ali s vremena na vrijeme, i to je sjajno. No naš je stav da slučajnosti ne postoje. Ne postoji nešto što se zove “slučajnost”. Naši su životi polje aktivnosti Njegova uma. On je u nama. Mi živimo ono što se nalazi u Njegovu umu i srcu. On ne gleda samo na nas, provjerava što radimo i nagradi nas ako radimo dobre stvari. On je u nama. “Isus u tebi” je tajna koja je toliko dugo bila skrivena. On je u nama i ne postoji stvar poput slučajnosti. Sve je čudo, pogotovo počevši od novca, koji je stvar koju je Isus češće suprotstavio sebi nego bilo što drugo. Ne možete usmjeriti svoje srce i na novac i na Isusa. Jednostavno ne možete. Da, pozvani smo raditi, ali naše srce ne smije biti usmjereno na to. Da, pozvani smo spasiti svijet, ali ne smijemo svoje srce usmjeriti na to. Da, pozvani smo mijenjati društvo, ali nismo pozvani usmjeriti svoje srce na to.

Pismo kaže, “Usmjerite svoje srce na stvari odozgo, ondje gdje se nalazi Krist.” Stvari koje vidimo su privremene, a stvari koje ne vidimo su vječne. Naša srca nisu od ovoga svijeta. Naša srca pripadaju negdje drugdje. Mi smo stranci i hodočasnici na ovoj zemlji. Mi smo poput Abrahama: živimo, čekamo u šatorima, čekamo na Kraljevstvo koje nije stvoreno rukama, već Kraljevstvo koje se čuva za nas, koje će se otkriti otkrivenjem Isusa Krista. Imamo baštinu koja nastaje upravo u ovim trenutcima. To je veličanstveno! Bog nas je pozvao da pokažemo ovome svijetu da su naša vjera i ljubav iskreni. On želi da pokažemo đavlu, demonima i svem protivljenju koje dolazi od zloga i okružuje nas da uistinu volimo svojeg Boga. Naš poziv nije samo uživati u raju odmah sad, bez ikakva protivljenja i testiranja. Naš je poziv da postanemo više nego pobjednici, da pokažemo da smo dostojni evanđelja zbog onoga tko je Isus u nama. To je iznimno visok poziv; to je ljubavni odnos. Pozvani smo biti dijelom najvećeg mogućeg ljubavnog odnosa svih vremena. Tamo mi idemo. I to je ono oko čega se sve vrti u Irisu, velika proslava našeg braka s Bogom. I spremni smo proći kroz bilo što i sve što treba kako bi bilo po Božjem. Tako ja definiram Kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje nije samo zaštićeno područje u kojem smo izolirani u nekom mjehuriću, povlašteni i razmaženi. Kraljevstvo je Božje tamo gdje Bog vlada, gdje su Njegove svrhe ispunjene. Njegove se svrhe na ovom svijetu mogu uvelike razlikovati od Njegovih svrha na nebu. U nebu nema bolesti, nema suprotstavljanja zloga, ne treba nam vjera, ne trebaju nam zastupničke molitve, ne trebaju nam kampanje za iscjeljenje, ne trebaju nam evangelizacije. Što ćemo raditi u nebu? Morat ćemo uživati u njemu. Morat ćemo se zabavljati!

 

3. Tražimo probuđenje među slomljenima, skrušenima i poniznima te počinjemo na dnu službe – služimo siromašnima. Bog odabire slabe i prezrene stvari kako bi posramio ponosne, iskazujući svoju vlastitu snagu i mudrost. Naše je usmjerenje “sve niže”.

Treća je vrijednost izražena kroz način na koji smo započeli svoju službu. Naša je treća vrijednost tražiti probuđenje i započinjati službe – ne uvijek, ali uglavnom – na dnu, a ne na vrhu. To znači pristupati najnižima od najnižih, siromašnima i neželjenima. To znači ići ljudima s kojima većina crkava ne želi imati nikakva posla. Ljudima od kojih su drugi odustali. Sada živimo u Mozambiku služeći narodu Makua, no kada smo tek došli u Mozambik, misiolozi su prema svojim znanstvenim i istraživačkim metodama smatrali ovu skupinu od 4 milijuna ljudi nedodirljivom. Većina obrazovanih misiologa nam je rekla da tratimo svoje vrijeme i da trebamo ići na mjesta gdje “ribe grizu”. I takva je bila njihova povijest. Regija je bila 99% druge vjere, uronjena u vračanje i demonska opsjednuća. Na početku se činilo kao da će nas prije kamenovati nego poslušati propovijed. Tako su stvari izgledale kada smo prvi put došli.

Sada se tamo nalazi gotovo 3000 crkava, a provincija je postala gotovo većinski kršćanska u razdoblju od 10 godina. To je naša treća vrijednost: idite na mjesta od kojih su svi odustali. Idite na mjesta na kojima nitko ne mari za Boga jer onda On dobije svu slavu! Tada On može reći, “Pogledajte, evo moje milosti, evo moje dobrote. Imam milost, ljubav i dobrotu tamo gdje nitko drugi nema; to sam Ja, evo moje dobrote.” Tako se On proslavlja. Mi smo jednostavno naučili raditi stvari na taj način.

I, uvijek se učimo zauzeti što niži položaj. “Sve niže” jedna je od Heidinih najdražih izreka. Mislim da je najvažnija poruka koju je ikada dijelila bila ona u Pensacoli za vrijeme probuđenja u Brownsvilleu. Duh Sveti je preuzeo stvar. S obzirom na to da smo stvoreni kao krhka ljudska bića, ne postoji drugi odgovor na sve što Bog radi nego da idemo “sve niže”. Sve niže je jedini put prema naprijed. Nemoguće je biti prenisko. Kada idete sve niže, jedina stvar koju možete učiniti nakon toga jest ići još niže. Moj je djed također govorio istu stvar, “Idi putem poniznosti.” Čak pomislim i na Ghandija. Netko ga je jednom pitao zašto je kada bi putovao vlakom putovao trećom klasom. Njegov je odgovor bio, “Jer ne postoji četvrta klasa.” To je drugačiji pristup od apostolskog pristupa današnjice.

Da, Bog nas blagoslivlja. Naučili smo obilovati jednako kao i oskudijevati, no naš je temelj ipak “sve niže”. Idite najmanjima. Počnite s dna. Budite posuda ljubavi koju ovaj svijet nikada nije vidio. Nemojte početi tamo gdje većina počinje. Nemojte pratiti strategiju većine. Ciljajte na nemoguće. Ciljajte na ono što samo Bog može ostvariti. Ispružite se prema samom dnu hrpe. Idite na mračna mjesta, teška mjesta, opasna mjesta. Predajte svoj život, skočite s litice! Ne budite bahati. Vjera znači ne biti bahat; vjera je znati Boga dovoljno dobro da znate što On želi da učinite u određenoj situaciji.

 

4. Razumijemo vrijednost muke u kršćanskom životu. Kada se učimo voljeti, to podrazumijeva da smo voljni trpjeti radi pravednosti. Disciplina i kušnje nas čine svetima i proizvode svetost u nama, bez koje nećemo vidjeti Božje lice ni dijeliti Njegovu slavu. S Pavlom se radujemo u našim slabostima jer kada smo slabi, tada smo jaki.

Otići u zemlju potpuno uništenu ratom s nikakvom ekonomijom, gdje vas ljudi pokušavaju upucati, nipošto nije samo tako. Na Heidi su pucali pet ili šest puta, oteli su je s oružjem prislonjenim na njezinu glavu, “procijenili su joj glavu” i izdali tjeralice, ali to je nipošto nije zaustavilo. Njezina je majka godinama bila bijesna. Mrzila me jer sam izlagao svoju suprugu takvim opasnostima na ulici. Bilo smo kritizirani. Ljudi bi govorili, “Rollande, jedini razlog zbog kojeg dopuštaš da ti se žena skita po ulici noću je da bi mogao pričati strašne priče kako bi skupio više podrške i sredstava.” No, to je jedna od naših vrlo važnih vrijednosti. Mislimo da je ponekad Božja volja da trpimo sukladno Njegovoj moći i volji jer to pokazuje našu vjeru, našu postojanost, našu ljubav, kvalitetu našeg karaktera, ono što mi mislimo o svojem Gospodinu. Ne mislimo reći ljudima da čine nešto krivo ako prolaze kroz određene teške trenutke.

Morate uistinu saznati znate li Boga i cijenite li zapravo Njegove svrhe za Vas na ovoj zemlji. Možda nije raj odmah sada, no uskoro će doći i trajat će zauvijek. Možemo si priuštiti da nešto napravimo bez potrebnih sredstava ako je to potrebno kako bi Bog učinio stvari na svoj način. Problem je što ponekad mi imamo svoje ideje o tome što je Njegov način. Naravno da želimo da se Njegova volja provodi na zemlji kako je na nebu. No, Njegove svrhe tu na zemlji su one koje mi želimo znati. A Njegova je svrha za nas da znamo, i učimo iz iskustva, koje su razlike između dobra i zla, da razvijemo Njegov karakter i Njegove kvalitete, i da imamo nešto što ćemo slaviti.

Biblija nam govori da dijelimo Isusovu slavu u onoj mjeri u kojoj dijelimo Njegovu muku. Neki možda naučavaju kako je On trpio kako mi ne bismo morali. No, mi u Irisu se ne osjećamo tako. Mi vjerujemo da je On trpio kako bi nas spasio od naših grijeha i dao nam srce poput svojeg kako bismo mogli živjeti kako je On živio usred protivljenja od strane zloga. I onda dobijemo svoju nagradu. I onda možemo uživati u raju. I da, dobivamo plaću na nebu sada, i htio bih puno toga. Htjeli bismo da naši temelji budu što sličniji raju, ali primijećujem da također trebamo biti voljni pokazati se prokušanima slavi Božjoj, ako je potrebno.

 

5. Radost Gospodnja nije izbor i ona obilato nadilazi svaku našu muku! U Isusu, ona postaje naša motivacija, nagrada i duhovno oružje. U Njegovoj je prisutnosti punina radosti, i s Pavlom svjedočimo da u svim našim nevoljama, naša radost nema granica (II Kor 7:4). Ona je naša snaga i energija, bez koje bismo umrli.

Posljednja vrijednost gotovo da ispada iz milosti u obnovi: gotovo da je se sramimo, a to je radost Gospodnja. Pitam ljude, “što biste htjeli imati više od radosti?” To nije očekivano pitanje, i često vidim ljude da se češkaju po glavi, u nesigurnosti. I mogli biste reći, “Pa, nisu li one bitne stvari Isus i ljubav?” Pa, jesu! Ali, ako imate Isusa i Njegovu ljubav, pogodite s čim ćete na kraju završiti? S radošću! A ako ne završite s radošću, onda imate krnje, djelomično evanđelje. Nije cilj samo plakati, pokajati se i jecati. To je nešto kroz što prođete, ali to je samo dio puta. To nije kraj puta ni posljednja stanica. Ishod kršćanskog života je radost i to posebno radost djeteta koje se ne brine ni oko čega.

Zamislite da idete na mjesto poput Afrike, uništeno teškim problemima i da govorite ovako! Zato i jesmo toliko kontroverzni. Ljudi mi stalno govore, “Nema mjesta za smijeh. Vrijeme je da se uozbiljimo i usredotočimo na probleme.” No, upravo su me progonjeni kršćani u Kini naučili da je radost energija od Duha Svetoga. Ta je radost, dana od Duha Svetoga, učinila da su mnogi kršćani u Kini koji u bili uhićeni, u zatvoru, samicama i mučeni, izdržali. Ako je njima trebala i ako ju je Isus trebao kako bi otišao na križ, onda je i mi trebamo. Zbog radosti koja je pred nama spremni smo slijediti Isusa bez obzira na cijenu. Bez radosti život nema smisla.

Možda ćete reći, “Pa to nije radost, to je samo Isus.” Zapravo, netko mi je jednom nakon jedne konferencije, na kojoj se puno govorilo o radosti, napisao, “Gledaj, ne moram biti sretan i ti me ne možeš natjerati.” Ne, naravno da mi ne jurimo za radošću. Radost ne dobijete odmah. Radost Vas ne grli navečer. Imate radost jer imate Isusa. Tako da, mi ne jurimo direktno za radošću, ali crkva mora naučiti da ne jurimo ni za novcem, ni za utjecajem, ni za uspjehom, ni za rastom broja ljudi u crkvi, ni za znakovima ili čudesima. Znakovi i čudesa, skupa sa svim ostalim stvarima, su samo alati od Boga koje koristimo kako bismo voljeli ljude. Mi ne trebamo voljeti alate; ne trebamo svoje srce usmjeravati na alate. Neki ljudi toliko jure za pomazanjem i silom i jedva čekaju samo raditi stvari cijelo vrijeme da im nije stalo do ljudi za koje se mole onoliko koliko bi im trebalo biti. Oni većinom žele da se čudesne stvari dogode. Ne, mi želimo Isusa, a On nam onda daje i alate i ljude koje trebamo voljeti. Tako da, to nisu stvari na koje mi usmjeravamo svoja srca.

Na isti način, ne usredotočavamo svoje srce na radost. Kada upoznate ljude koji samo žele biti sretni, to može biti jako frustrirajuće, ali kada odbace to i samo žele Isusa, i kada Ga pronađu i upoznaju, tada je radost neizbježan ishod bez kojeg ni mi ne bismo bili u Africi i Iris više ne bi funkcionirao. Stvar je u tome koliko je cijenimo. To je naša energija, naša snaga i nevjerojatan dar. Nekada sam mislio da je Božja tolerancija našeg smisla za humor kompromis. No, zapravo, ponekad naša djeca u vizijama vide Isusa kako se valja po podu u svetištu u raju dok priča gore viceve nego što ih ja pričam! A anđeli pucaju od smijeha! Raj je veselo mjesto, i ako se ne volite smijati, neće Vam se svidjeti. Radost – sveta radost i smijeh – iznimno su nam važni. Ljubav bez radosti ubija. Savršenstvo neba i evanđelja je u toj Savršenoj Ljubavi koja rezultira radošću, i to je cijeli ishod svega! Peta je vrijednost ono što stvarno obilježava Iris.

Svih je pet vrijednosti nevjerojatno važno i bez njih ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Nadam se da Vam to pomaže razumjeti nas bolje. Molim se da svi zajedno postanemo bogatiji i bolji u Gospodinu.

U velikoj ljubavi u Isusu, uvijek,

Rolland

 

Izvor: Iris Global

Autor: Rolland Baker

Prevela: Ivona Bilušić