Crkvu Grahama Cooka posjećivao je neki uspješan poslovan čovjek. Čovjek je bio redovit na službama, davao desetinu ali bilo je očigledno da živi svoj život mimo Božje volje. Graham priča da je taj čovjek bio vrlo metodičan, organiziran i točan – “Sat si mogao po njemu naštimati, nikada nije kasnio”. Graham i drugi iz crkve molili su za njega sve dok ga Bog nije, na sebi svojstven, veličanstven način istrgnuo iz svakodnevne rutine, potpuno transformirao i njega i ženu mu, te kroz njih izvršio golem utjecaj na čitavu zajednicu.
Kako je čovjek bio vrlo metodičan, na posao je uvijek odlazio istim putem. Uvijek bi se zaustavio na istom mjestu, kupio novine i kavu, a zatim nastavio do posla. No jednog dana, zbog radova na cesti, bio je prisiljen ići drugim putem. Zaustavio se na drugom mjestu i kupio novine. Međutim prije nego li je nastavio, začuo je plač. Pogledao je na sat jer nije htio zakasniti na posao, a zatim se raspitao da li tko zna od kuda plač dolazi. Nitko nije čuo plač osim njega! Kako nije htio zakasniti, uletio je u auto i odjurio na posao. Zakasnio je pet minuta ipak!
Drugi dan je također morao ići istim putem i opet je čuo plač. Ovaj put je prošetao okolnim ulicama u nadi da će vidjeti tko to plače. Opet je pitao ljude da li znaju što o tome, no i ovaj puta su ga svi čudno gledali. Produljio je na posao. Sutradan je prolazio istim putem i pitao se da li će opet čuti plač. Konačno se zapitao da li možda Bog ima svoje prste u tome. Sjetio se da mu je žena, koja je bila u Grahamovoj školi prorokovanja, pričala kako su ju tamo poučili – da kada nam se u životu počnu događati neobične stvari, dobro je zapitati Boga da li nam kroz sve to želi nešto poručiti. Nakon što je kupio kavu i novine ponovo je začuo plač te upitao Boga, “Oče da li se tu nešto događa? Što znače ovi zvukovi?”. Osupnut začuo je Božji glas: “To je zvuk bijede, plača i slomljenosti čitave ove zajednice.” Čim je to čuo, srce mu se slomilo te je i on briznuo u plač. Kava mu se prolila po podu, novine razletjele, a on je plakao kao mala beba. Ljudi su mu prilazili misleći da je doživio živčani slom. Nekako je domigoljio do klupe i nastavio plakati. Bio je toliko potresen da nije mogao voziti auto pa je nazvao ženu da dođe po njega. Taj dan je ostao kod kuće i odgodio sve poslovne sastanke.
Iako mu je žena bila jako zabrinuta jer ga nikad nije vidjela takvog, odlučio joj je ne govoriti ništa već ju sutra povesti sa sobom. Boga je molio da i žena čuje isto što i on. Kada su sutradan izišli iz auta, na mjestu gdje je kupovao novine i kavu, žena ga je upitala za zvukove. “Koji zvukovi, draga?”, upitao ju je. “Čujem plač i jadikovanje i to ne samo jedne osobe nego mnoštva njih.” “Možda da pitaš Gospodina što to znači?”. Žena ga je poslušala i postavila Bogu pitanje. Trenutak kasnije i ona je slomljena plakala jer joj je Bog dao isti odgovor. Tada joj je otkrio da je on to slušao protekla četiri dana. Niti taj dan čovjek nije otišao na posao jer je znao da Gospodin nešto smjera…
Sve je završilo tako da je čovjek napustio svoj posao. On i žena prodali su svoju predivnu kuću u koju su ulagali godinama. U četvrti u kojoj su čuli plač kupili su tri kuće u nizu, povezali ih te počeli služiti siromašnima. Postali su poput roditelja čitavoj zajednici, srce same zajednice. Graham je kasnije razgovarao s tim ljudima i oni su mu rekli da premda su i prije bili sretni sa svime što su imali, to se ne može ni usporediti s radošću koju imaju sada.
Autor: Luka Ježina
