Ono što crkva u Americi danas očajnički treba je probuđenje straha Božjeg. Ne govorim o pokornom strahu nekom sitničavom i nepredvidljivom božanstvu. Savršena ljubav izgoni takvu vrstu straha (pogledajte 1 Ivanova 4:18). Govorim o strahopoštovanju koje sveti i svemogući Bog zaslužuje, vrstu straha koja čini da pažljivo hodamo pred Njegovim pogledom. Takvo božansko strahopoštovanje, nažalost, nedostaje Tijelu Kristovu.
Danas obožavanje mora biti „zabavno“, pastori moraju biti „cool“, a svaka poruka mora sadržavati neke dobre šale. Ne želimo biti preozbiljni u vezi s duhovnim stvarima. To bi značilo da smo ukočeni i „religiozni“.
Nije ni čudo što smo toliko plitki u svojim uvjerenjima i činimo toliko kompromisa u svom načinu života. Svjež susret s Bogom bi u trenu istjerao našu površnu duhovnost.
Toliko nam je jako potreban taj svježi susret – koji čini da padnemo ničice u Njegovoj veličanstvenoj prosutnosti, kličući : „Sveti, Sveti, Sveti!“.
Kada napustimo takav sastanak , duboko smo (ponekad čak i zauvijek) promijenjeni.
U Postanku 20, Abraham pretpostavlja da bi ga kralj Abimelek vjerojatno ubio i uzeo Saru sebi za ženu jer, kako je sam smatrao, „Nema Božjeg straha u ovome mjestu.“ (Postanak 20:11, pogledajte Izlazak 20:20).
Kada ljudi poštuju Boga i shvaćaju da On sve vidi, sve zna, da je On pravedni sudac, oni nisu skloni poigravati se s grijehom.
Zato i u Izrekama stoji da je „strah Gospodnji mržnja na zlo“ (8:13).
Zato je strah Gospodnji početak mudrosti i spoznaje (Job 28:28, Izreke 1:7).
Strah Gospodnji nije samo starozavjetna tema.
Kad su Ananija i Safira pali mrtvi zbog toga što su lagali Duhu Svetomu, u Djelima je zabilježeno da je „veliki strah spopao svu Crkvu i sve koji su to čuli“ (Djela apostolska 5:11).
Vjernici su razumjeli da je Onaj koji je poslao svog Sina da umre za njih, i koji im je dao Duha Svetoga i sada živi među njima, svet i da On ne podnosi drsko i prijevarno ponašanje.
Hodanje u strahu Božjem smatralo se dobrom i zdravom odlukom. Ustvari, nakon što je Savao iz Tarza upoznao Mesiju, u Djelima stoji da je „Crkva po svoj Judeji, Galileji i Samariji bila u miru i da se izgrađivala. I živjela u strahu Gospodnjemu te se povećavala utjehom Duha Svetog“ (Djela apostolska 9:11).
Da, mir i utjeha Duha Svetoga idu ruku pod ruku sa strahom Gospodnjim, a opet, mi često gledamo na božansko strahopoštovanje kao na nešto negativno, ostatak sinajskog ropstva, destruktivan aspekt religije stvorene od strane čovjeka. Napustite to mišljenje.
Nakon što nas je pozvao da budemo sveti kao što je i Bog svet, Petar piše: „Ako dakle zovete Ocem koji bez pristranosti prema osobama sudi po djelima svakoga pojedinca, provodite sa strahom vrijeme svojeg boravka u tuđini. Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim – srebrom ili zlatom – od svojega bezvrijednog, od otaca baštinjenog života, nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta“ (1 Petrova 1:17-19).
Nije jednostavno zvati Boga Ocem i biti otkupljen Isusovom Krvi. Ovo bi trebalo produbiti sveti strah u nama, ne ga umanjiti.
Pa ipak mnogi vjernici danas žele biti potpuno slobodni od straha Gospodnjega, kao da imaju neko novo i bolje otkrivenje koje može zamijeniti Riječ Božju. Nipošto!
Voljeti Boga i imati strahopoštovanje prema Njemu su dvije različite strane iste kovanice. Biti pokrenut ljubavlju i biti pokrenut strahopoštovanjem su pojmovi koji se poklapaju.
Ne samo da se strah Gospodnji očito naučava i u Novom zavjetu, već nas pisac poslanice Hebrejima potiče da hodamo u većem strahopoštovanju od onog u kojem su starozavjetni vjernici hodali:
„Pazite da ne odbijete onoga koji vam govori! Jer, ako nisu izbjegli kazni oni što su odbili da slušaju onoga koji im je htio govoriti na zemlji, kako ćemo izbjeći mi ako odbijemo da slušamo onoga koji nam govori s nebesa! Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: „Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo.“ Ovo „još jednom“ znači da će se promijeniti uzdrmane stvari, jer su stvorene stvarnosti, da ostanu one koje se ne mogu uzdrmati. Zato, primajući u posjed kraljevstvo koje se ne može uzdrmati, čuvajmo i dalje milost. Njom i dalje štujmo Boga kako mu je ugodno, u strahu i poštovanju. Uistinu, „naš je Bog oganj koji proždire“ .“ (Hebrejima 12:25-29; posljednji stih je citat iz Ponovljenog zakona 4:24)
Prošla probuđenja bila su obilježena ovim svetim strahom, kako je Duncan Campbell slikovito opisao:
„Znam ljude koji su vani na poljima, druge za svojim tkalačkim stanovima, toliko su bili preplavljeni Bogom da su ih pronašli ispružene na podu. Jedna osoba na koju se spustila ruka Božja je izjavila: „Trava pod mojim nogama i kamenje oko mene se čine kao da zazivaju,“ „potrčite Bogu u zaklon.“ Ovo nadnaravno prosvjetljenje Duha Svetoga mnoge u probuđenju na otočju Hebrides (Škotska) dovelo do znanja o Gospodinu Isusu Kristu, prije no što su došli blizu bilo kakvom sastanku povezanim s tim pokretom.
Ne oklijevam reći da je ta svjesnost o Bogu najveća potreba u današnjoj crkvi. „Strah Gospodnji početak je mudrosti.“, ali do toga se ne može doći nikakvim ljudskim naporom, ta svjesnost mora se sama spustiti.“
Žudim za tim da vidim svetu prisutnost kako dolazi u našu sredinu i potičem svakog pastora i voditelja da naučava i propovijeda istine Božje Riječi, kako bi pomogao ponovnom stvaranju straha Gospodnjeg među nama.
Nismo svjesni koliko nam je potreban.
Michael Brown je autor knjige Can You Be Gay and Christian? Responding With Love (Možete li biti homoseksualac i kršćanin? Odgovoriti s ljubavlju) i Truth to Questions About Homosexuality (Istina kao odgovor na pitanje o homoseksualnosti) te je voditelj nacionalno sindiciranog radio talk showa The Line of Fire na mreži Salem Radio. Također je i predsjednik FIRE School of Ministry i direktor u Coalition of Conscience.
Prevela: Ivona Bilušić
