Izlijevanje Duha Svetog u Francuskoj krajem 17. stoljeća pokazuje nam da se Božja moć mora pažljivo koristiti. Kraj 17. stoljeća predstavlja crne dane francuskih protestanata. Rimokatolički kralj uveo je preko 300 zakona koji su ograničavali njihovu osobnu i religijsku slobodu. Godine 1685. on je opozvao zakon kojim su protestanti bili zaštićeni, što je značilo da sada mogu biti slobodno proganjani i ubijani, kao što su mnogi i bili. Svuda po Francuskoj, crkvene zgrade su uništavane; provaljivalo se na kućne sastanke; muškarci, žene, čak i djeca stavljani su pod mač.
Najgore od svega, svi su pastori prognani iz kraljevstva, te su pobjegli na mjesta poput Nizozemske i Engleske, ostavljajući prosječno 150,000 protestanata bez duhovnog vodstva, tako da su se sami morali učiti Riječi Božjoj. Povukli su se na divlja mediteranska brda, sastajali u pećinama, gledajući na sebe kao Božje proroke, služeći Mu u pustoši. Božji ljudi su opominjali ljude na suradnju i na osobno pokajanje. Suze su tekle, i pisali su se pokajnički stihovi.
Tada je 1688. godine Cevennes, područje južne Francuske, primilo izlijevanje Duha Svetog. Šesnaestogodišnja djevojka, Isabeau Vincent, padala bi u stanje ekstaze u kojem bi citirala Pisma koja nije naučila. Znala se je tresti i onesvijestiti. Ona bi pjevala, molila i čak propovijedala u snu. S vremenom bi prorokovala, ne buduće događaje, već bi opominjala vjernike na izdržljivost, pokajanje i oblikovanje života prema Riječi Božjoj i Duhu Svetom.
Učinak je bio električni! Već je krajem godine 60 ljudi toga sela doživjelo krštenje Duhom Svetim sa darovima i službama, osobito proroštvom.Vijesti o tome da se sila Božja izlijeva širile su se na druga područja i mnogi su dolazili da uhvate tu vatru.
Jedan tadašnji posjetilac bilježi:
„Na svakom koraku možeš naići na blagoslovljene duše koje će ispuniti srca svojih slušatelja sa strahom Božjim, nadom i dubokim pokajanjem. To su i muškarci i žene, svih godina, od mladih starih 15, 16 godina, do 65-godišnje žene čija revnost za Gospodinom bi mogla slomiti i najveće stijene. Oni svi imaju ugodna viđenja, slična anđelima u ljepoti kada ih pokrene proročka inspiracija. Oni čitaju 1 Korinćane 12-14 o darovima Duha Svetoga. Oni zagovaraju darežljivost prema siromašnima i ukoravaju svjetovna zadovoljstva.“
Gabriel Astier izrastao je u sposobnog vođu u tim danima. On bi organizirao sastanke na kojima bi se Duhu Svetom dozvolila maksimalana sloboda kretanja. On bi poticao ljude da se pripreme molitvom i slavljenjem. Ponekad bi slijedio neobičnu inspiraciju; jednom je cijelu službu zadržao moleći samo jednu jedinu riječ „milost“ sve dok ih Bog ne bi s time dotakao. Tada bi se pojavili spontani izljevi radosti, pljeskanja, vikanja i ljudi bi padali unatraške bez ozljeđivanja.
Po zabilješkama jednog Kalvinističkog pastora neki od znakova su bili sijedeći: vjernici bi bili vođeni do tajnog mjesta sastanka sa svjetlom na nebu; vizije anđela, i slušanje njihovog pjevanja; riječi znanja vezani za situacije i ljude; ponekad sve što osoba razmišlja bi bilo otkriveno i objavljeno; oštroumnost duha, pogotovo da otkrije špijune i izdajice; moćni darovi proroštva i propovijedanja, uključujući službu djece; ljudi dirnuti pomazanjem sa osjećajem topline oko srca i dizanjima u trbuhu.
Ali nedugo zatim, ovo je probuđenje ušlo u ozbiljne poteškoće. Većina toga se može objasniti stanjem šoka među protestantima, koji bi zatekli svoje uništene farme, zlostavljane žene, muškarce ubijene ili poslane da veslaju na robovlasničkim brodovima. Dio toga je pak bio uzrokovan nedostatkom zrelih duhovnih vođa. Preživjeli su se naučili kretati u pomazanju Duha Svetog, ali nisu prerasli u zrelost, mudrost i karakter koji bi se znao nositi sa čudesnim stvarima koje su iskusili. Rezultat je bio neuravnoteženost znakova, sa katastrofalnim posljedicama na nekim područjima.
Neka proročanstva su postajala više maštovita i predvidiva s obzirom na vrijeme i godišnja doba, npr. da će biti smak svijeta 1699. Vanjske manifestacije su bile poticane i kopirane, kao da je bila neka zasluga u vanjskom znaku samom po sebi, a ne u prenošenju istine i života. Još gore, nekoliko proganjanih crkava su digle oružje protiv tlačitelja. Kad bi ovi ‘camisaradi’, tako su sami sebe nazivali, imali neki vojni uspjeh, počeli bi tražiti vodstvo Duha koga da ubiju i što da zapale. Na kraju ih je kraljevska vojska opkolila i sasjekla na komadiće.
Manjak mudrosti i zrelosti u kombinaciji s manjkom spoznaje onoga što je istinski i duboki doticaj Duha Svetoga – upozorenje je koje moramo uvažiti i danas. U te je dane, usprkos tome, probuđenje među francuskim protestantima u Cevennes-u donijelo puno blagoslova i plodova, Božje stvari su se nastavile na nekim područjima. Jedna žena očevidac bilježi:
„Mi znamo za puno divnih događaja tijekom izlijevanja Božjeg Duha. Revnost za čistim božanstvom; preziranje svijeta i njegove taštine, duh pomirenja i ljubavi jednih prema drugima; unutarnja utjeha, nada i radost srca. Mrzili smo zlo i voljeli dobro, okusili smo izvrsne plodove inspiracije Duha Svetoga. Oni koji su doživjeli te milosne dodire ostavili su iza sebe njihov stari, pokvaren način života i počeli živjeti ispravan i duhom vođen uzoran život.“
