„Probuđenje nije ništa drugo nego utjecaj osobe Isusa Krista na crkvu i svijet oko nje. Tako da cijela područja postanu svjesna Boga i Njegove prisutnosti.“ – pastor Hugh B. Black

„Ovo je probuđenje! Kada se ljudi na ulicama boje otvoriti svoja usta da govore prostote zbog Božjeg straha; kada grešnici, preplavljeni Božjom prisutnošću, dršću na ulicama i vape za milost. Kad Duh Sveti pomete gradove i sela bez prethodne najave i posebno organiziranih sastanaka. Kada svaki kafić postane propovjedaonica, svako srce oltar, svaki dom svetište, i kada ljudi hodaju u svetom Božjem strahu – TO JE PROBUĐENJE!“ – pastor Owen Murpy

Hebridi su mala grupa otoka na zapadnoj obali Škotske. U razdoblju od 1948. do 1952., Bog je izlio svog Duha, kao odgovor na molitvu šačice muškaraca i žena. Ne treba mnogo ljudi da pokrenu Božju ruku-potrebni su oni koji su dovoljno odlučni da se proguraju kroz gužvu i dotaknu se Njegova ogrtača.

Na sastanku Crkve Škotske i Stornaway-u, grupica ljudi je razgovarala o jako lošem stanju crkve u njihovim mjestima. Svjetovna mjesta (kafići…) bili su prepuni, no, crkve su bile gotovo prazne. Mladi su gotovo nestali, i činilo se da će mnoge crkve morati zauvijek zatvoriti svoja vrata. Nitko na tome sastanku nije mogao niti sanjati da će upravo taj sastanak prethoditi velikom i čudesnom duhovnom buđenju.

Između ljudi koji su se našli tamo zbog zabrinutosti glede stanja crkve, bila je mala grupica od sedmero ljudi iz mjesta Barvas, okruga koji će postati središte probuđenja.

 

Staja

Ti su se muškarci dogovorili nalaziti u malenoj staji pokraj puta na molitvi. Dano im je otkrivenje da je Bog; Bog saveza koji ispunjava obećanja.

„Ako je tome tako“; razmišljali su,

„Mi možemo ući u ovaj savez i ako se mi budemo držali svojeg dijela saveza, Bog će se držati svojeg. Da li nam je Bog dao obećanje probude?“

Istog časa došli su im stihovi iz 2 Ljetopisa 7:14:
„…i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“.

Iste su večeri napravili svečani savez s Bogom da će moliti za svoja mjesta i da će se poniziti u molitvi sve dok probuđenje ne dođe. Mjesecima su molili i čekali na Boga. Tri večeri u tjednu su se molili i hrvali sve do ranih jutarnjih sati. Napokon, jedne večeri, mladi đakon je ustao iz molitve i počeo čitati Psalam 24:3-4: „Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo.“

Kao odgovor na ovaj izazov koji im je upućen oni su na koljenima krenuli još žarče moliti priznajući grijehe i ponovno se predavati Bogu. Nakon sat vremena trojica njih su se ispružili na podu potpuno iscrpljeni. Do pet ujutro probuđenje je došlo. Staja je bila ispunjena Božjom Slavom, i snaga koja je oslobođena ispunila je tu malu staju i potresla čitavo otočje.

 

Sestre koje ustrajno mole

Negdje oko istog vremena, u malenoj kolibici u selu Barvas, dvije starije sestre-Peggy i Christine Smith-također su molile. Peggy (84) je bila gotovo slijepa, a Christine (82) je imala artritis. One su također molile za probuđenje, i došla im je riječ:
„Izlit ću svoju vodu na one koji su žedni i svoje rijeke na suhu zemlju.“

Jedne večeri znajući da su se ostali okupili na molitvi u staji sestre su se spremile moliti cijelu noć u svojoj kolibici. Odjednom, Peggy je imala viziju crkve koja je bila ispunjena mladim ljudima. Pozvala je pastora James Murray MacKay-a i rekla mu što joj je Bog pokazao i zamolila ga ohrabri starješine i đakone da se okupe na posebne sastanke molitve i čekanja na Gospodina.

 

Božji odabir

Iste večeri kada je Slava Božja ispunila staju, Bog je također progovorio sestrama u malenoj kolibici, otkrivši im ime Božjeg sluge kojeg želi upotrijebiti; njegovo ime bilo je Duncan Campbell. On je bio prezbiterijanski službenik, i veliki čovjek molitve.

Poruka je bila poslana Duncanu Campbellu, koji je služio na drugome mjestu, no, on bio zauzet gotovo čitavu godinu. Kada su čule odgovor, sestre su odgovorile: „To je rekao čovjek, ali Bog je rekao da će on doći za dva tjedna.“

U međuvremenu sve Duncanove obaveze su bile otkazane i zaista se unutar dva tjedna Duncan pojavio u Barvasu.

Kada je došao, Duncan je planirao ostati deset dana. Nije zapravo znao što ga tamo očekuje. Kada je došao, dočekao ga je pastor James MacKay s dvoje starješina. Jedan od dvojice starješina ga je pitao: „Gospodine Campbell, hodate li s Bogom?“,

„U svakom slučaju, mogu reći da imam strah Božji.“ – odgovorio je.

 

Prvi sastanak

Prvi se sastanak održao u staroj župnoj crkvi. Duncan je propovijedao iz Mateja 25, o Mudrim Djevicama. Mnogi su se okupili s velikim očekivanjem, no, ništa se značajno nije dogodilo. Dio se zajednice nakon sastanka preselio u obližnju kolibu na molitvu. Duncan Campbell izgledao je obeshrabren, no jedan od đakona mu je prišao i rekao: „Nemoj biti obeshrabren, probuđenje dolazi, čujem tutnjavu nebeskih kočija.“

U kolibi je otprilike tridesetak ljudi klečalo na molitvi i počelo vapiti pred Bogom. Oko tri sata ujutro Bog je pomeo sastanak, nekoliko ljudi je bilo ispruženo na podu, nisu mogli izgovoriti niti riječi.

Nešto se dogodilo, Bog se pokrenuo i u bliskoj budućnosti će mnogi pronaći svoje oslobođenje. Kako je grupa napustila kolibu, susretali su ljude kako traže Boga. U kućama su gorjela svjetla i nitko nije niti razmišljao spavanju.

Našli su trojicu kako leže uz put preplavljeni presvjedočenjem, vapili su Bogu da im se smiluje. Božji Duh se kretao i uskoro će cijela župa biti raspirena.

 

Druga večer

Drugu je večer Duncan propovijedao o Ludim Djevicama. Autobusi su dovozili ljude iz svih područja otoka, ljudi su napunili crkvu.

Sedmoricu muškaraca koji su se dovezli u mesarskom kamionu Duh Sveti je snažno presvjedočio još dok su bili na putu, tako da su se spasili prije nego što su došli do crkvene zgrade. Kako je propovjednik počeo propovijedati poruku, okupljeni su bili nevjerojatno presvjedočeni. Mnogi su jako plakali, tako da su i muškarci i žene po cijeloj crkvi vapili za Božjom milosti. Ti vapaji su bili toliko glasni da su se mogli čuti i na ulici.

Kada se sastanak završio ljudi su polako počeli odlaziti. Kako su zadnji odlazili, jedan je mladić počeo vapiti pod strašnim bremenom zastupanja. Molio je oko četvrt sata, ljudi su se počeli okupljati tako da je grupa ljudi van crkve bila veća od one u crkvi. Kada je mladić prestao moliti, starješina je citirao

Psalam 132, kako je okupljeno mnoštvo počelo pjevati himne, ljudi su se počeli vraćati u crkvu na sastanak koji je trajao do četiri ujutro.

U trenutku kako su ljudi zauzimali mjesta u crkvi, veliko je presvjedočenje počelo dolaziti na grešnike koji su plačući priznavali svoje grijehe.

 

Policijska postaja

Kako se sastanak završavao netko je pozvao propovijednika da pođe s njima. Rekao je: „Dođi sa mnom! Ima jedna grupa ispred policijske postaje, oni su u suzama i velikoj tuzi. Ne znamo što se događa s njima no, oni su pozvali po nekog da se moli s njima.“

Službenik je opisao scenu ispred policijske postaje: „Vidio sam nevjerojatan prizor. Takvo nešto neću nikada zaboraviti. Muškarci i žene klečali su pod zvjezdanim nebom, uz cestu, van kuća, čak iza snopova sijena vapili su Bogu da im se smiluje.“

Približno 600 ljudi, doživjelo je silu Božju u vidu presvjedočenja dok su išli prema crkvi. To je bio susret s Bogom poput onoga koji je imao Pavao na putu za Damask.

Probuđenje je došlo u sili – u pet tjedana pokosilo je čitavu župu.

Duncan Campbell držao je četiri sastanka svake večeri: u jednoj crkvi u 19; zatim u drugoj u 22; u trećoj u ponoć i u četvrtoj u 3 ujutro. Vraćao bi se kući oko 6 ujutro, umoran, ali sretan što može biti usred tako moćnog i predivnog Božjeg djela.

 

Autorica: Kathie Walters; iz knjige: „Bright and shining revival-an account of the Hebrides revival 1948-1952“