Donosimo dio intervjua s Helen Roseveare, misionarkom koja je bila svjedok probuđenju koje je 1953. godine zahvatilo Afričku državu Kongo.

 

Čime ste se bavili prije nego ste došli u Afriku?

U to vrijeme sam studirala medicinu. Nisam bila zainteresirana za studij pa mi je to bilo teret. Radije sam čitala Bibliju, što me motiviralo otići u Kongo s misionarima. Bila sam spašena, no potpuno nepripremljena za probuđenje koje se tamo dogodilo.

 

Što je dovelo do probuđenja u Kongu?

Godine i godine posvećene molitve koje su postajale sve jače i čeznutljivije. I lokalni pastor i misionari su se redovito molili s velikim teretom kojeg su osjećali.

 

Čega se sjećate kao prvog znaka dolaska probuđenja?

Prvi dan kada je probuđenje došlo u grad Ibambi, zgrada u kojoj smo bili se doslovce zatresla. Sjedili smo na Biblijskoj školi i bio je petak, 7 sati uvečer. Naš voditelj Jack Scholes se baš vratio sa puta na jugu Konga i vidio je probuđenje u tom dijelu zemlje. Počeo je pričati o tome što je vidio i čitati iz Biblije. Najednom smo čuli uragansku oluju. Bilo je jezovito!

 

Ali nije bilo ono što ste očekivali?

Ne! Nitko nije pomislio kako je zapravo čudno da se uraganska oluja dešava u srpnju (u Kongu su uragani u veljači i ožujku). Čuli smo kako uragan dolazi i stariji članovi su počeli zatvarati žaluzine na prozorima. Kada smo zbog toga pogledali kroz prozor vidjeli smo palme kako stoje savršeno mirno na mjesečini. A trebalo bi biti olujno i oblačno! Tada se zgrada zatresla s jakom bukom. Osjetili smo vanjsku silu oko zgrade. Uplašili smo se, mogao si napipati strah. Bilo nas je 5 bijelaca i 95 Afrikanaca u tom trenutku.

 

Kako ste reagirali na to što se dešavalo?

Jack je stao ispred nas i rekao: „Ovo je Bog, samo se molite – ne bojte se i ne uplićite se.“ Bilo je kao da se sila spustila i tresla nas. Nije bilo načina kojim smo mogli to kontrolirati, neki su bili bačeni na pod sa klupa, kao da ih je netko povukao dolje! Ali nitko nije bio ozlijeđen. Nismo više bili svjesni nikoga oko nas.

 

Čega ste bili svjesni u tom trenutku?

Osude grijeha. Ljudi su počeli javno priznavati ono što bi se moglo zvati „veliki grijesi“ (a sve su to već bili kršćani). Otkrivali su svoj preljub, varanje, krađu, prijevaru. Jedna prijateljica, za koju sam vjerovala da je predobra da bi bilo istinita, plakala je za Božjom milošću i ispovijedala svoje grijehe. Prije toga nisam mogla zamisliti da bi ona učinila išta krivo!

 

Zvuči zadivljujuće. Koliko dugo je to trajalo?

Nismo napustili tu zgradu cijeli vikend! Većinu vremena Bog se bavio našim grijesima. Neki su trebali pomoć od pastora koji su išli okolo i nudili ohrabrenje i riječi mudrosti. Tada bi radost zahvatila one koji su se pokajali za grijehe i pastori bi otišli do drugog… Nevjerojatno kako je Bog dodijelio dar raspoznavanja tim needuciranim pastorima. Sjećam se kako su raspoznali da pokajanje jedne gospođe nije bilo istinito i poticali su je da prizna ono što je doista u njoj.

 

Da li bi spomenuli što drugo o sili probuđenja nakon što se Božji rad nastavio?

Da! Ljudi su dobivali zadivljujuće vizije koje su bile temeljene na Pismu Starog Zavjeta. Sjećam se jedne žene koja je stala s rukama podignutim u zrak i obasjanim licem, govoreći o kotačićima unutar kotačića i očima u kotačima i šarama i iznad toga velikoj dugi. To je bio iz Ezekijela. Govorila je o slavi i počela plakati kada je rekla da je slava bila na sred Biblijske škole a onda izišla iz dvorane, prešla dvorište i otišla u šumu. Govorila je: „To je zbog našeg grijeha, našeg grijeha!“

 

Kako ste se vi osjećali zbog toga?

Bijelci su isprva sjedili postrance i gledali studente Biblijske škole. Mislili smo da je to relevantno samo za ljude iz tog sela, nema veze s nama! Ali Bog je uskoro i nas slomio također.

 

Čini se da je bilo uzbudljivo!

Da! Ljudi su također imali vizije pakla, a tada bi se slomili zbog svojih rođaka koji nisu bili spašeni. Molili su se pod teškim teretom kojeg su osjećali. Ono što bi počelo kao desetominutna molitva trajalo bi tri sata. Nismo raspravljali o ničemu, samo smo pričali s Bogom. Bili su to valovi molitvi koje su se izlijevale. Neki bi u 4 ujutro krenuli pješke prema nekom selu, ponukani Duhom Svetim, samo da bi svjedočili o Riječi. Mnogi su bili spašeni zbog toga…

 

Da li se probuđenje nastavilo i nakon početnog očitovanja Božje prisutnosti?

Da, i bilo je zadivljujuće. U godinama koje su slijedile, blagoslovi probuđenja su dolazili u valovima. Ali u to vrijeme ja sama nisam bila obnovljena. I bila sam ljuta zbog toga – postojala je nekakva hladnoća u mom srcu. Ja sam govorila prave stvari, radila prave stvari, ali u meni se iznutra nije dogodilo probuđenje.

 

Kako se to promijenilo?

Provela sam dugi vikend plačući Bogu. Imala sam tako malo pobjede u svom životu. Bila sam frustrirana, povrijeđena i prazna, znajući prave odgovore koji me sami po sebi nisu vodili nikuda. Tog vikenda, u subotu navečer otišla sam do jednog pastora i njegove žene i rekla: „Molim vas, pomozite mi!“ Njegov odgovor je bio vrlo jasan i u isto vrijeme blag: „Mi vidimo u tebi previše Helen a nimalo Isusa. Sve se vrti oko tvoje vizije, tvog rada, što ti misliš napraviti.“ Znala sam da je u pravu. To je bilo sve što je rekao ali osjetila sam Isusa u tom odgovoru. Slijedećih 10 dana provela sam u prisutnosti Božjoj, slomljena. I bilo je prekrasno.

 

Što je još bilo posebno u Božjem djelovanju tih godina?

Mogu vam reći što se meni dogodilo. 10 godina nakon probuđenja desila se pobuna u Kongu. Jednom prilikom su tri vojnika došla u moju kuću. Vojnik u sredini je bio zapovjednik, jedan je imao koplje u rukama a drugi pušku preko ramena. Tražili su novce od mene, a kada sam im odbila dati razbjesnili su se i zapovjednik je rekao vojniku da me probode. Kako je vojnik podigao koplje podigla sam i ja ruku da se zaštitim od udarca. Najednom sam shvatila da se ništa nije desilo. Ruka vojnika je stajala metar udaljena od mene. Pogledala sam ga u oči i nikada nisam vidjela toliko mržnje u nečijim očima – želio me je ubiti. Ali on je bio prikovan za zemlju i nije se mogao pomaknuti. Sva trojica su bili fiksirani u mjestu. Vidjevši da nisu u stanju pomjeriti se rekla sam im da je moj Bog veći od onoga u njima. Pobjegla sam i sklupčala se od straha u drugoj sobi. Ali sabrala sam se brzo i napravila im kavu. Pročitala sam im dijelove evanđelja po Ivanu i pričala im o Isusu. Slušali su me i onda otišli.

 

Pričajte nam i o drugim čudesima i znakovima

Jednom sam prilikom išla posjetiti bolesnu suprugu jednog pastora. Vozila sam blatnjavim putem i popevši se na brdo ugledala cijelu šumu u vatri. Vatra je zahvatila selo u koje sam išla i zapalila je cijelo nebo. Zadnjih par milja smo pješke prohodali do sela i kako smo se približavali bilo mi je čudno kako ne čujem buku. To je bilo stvarno čudno jer šumski požari strašno buče, glasnije od aviona. Također smo primijetili da nije bilo ni topline. Ušli smo u selo i vidjeli da je samo jedna kuća u plamenu – kuća od pastora – ali nigdje okolo nije bilo ljudi. I to je bilo čudno jer bi se inače svi skupili i pokušavali ugasiti vatru. Najednom smo se ispunili golemim strahopoštovanjem. Ušli smo u kuću koja je buktala i primijetili da ništa nije izgorjelo. Ljudi unutra su slavili Boga jer je žena od pastora umrla i otišla k Isusu. Prava Shekinah slava je sišla na njih!

 

Kako je pobuna u Kongu 1964 utjecala na kretanje Duha?

Pobuna se dogodila 12 godina nakon probuđenja. To je bilo strašno vrijeme kada je četvrtina milijuna ljudi ubijena (od sveukupno 15 milijuna stanovništva). Mnogi od njih su bili kršćani. Probuđenje nas je pripremilo i provelo kroz to vrijeme patnje. Nismo marili što nam se događa jer su naša srca bila ukorijenjena u Isusu.

 

Što mislite da je bio uzrok zahlađenju žara probuđenja?

Tijekom godina utjecaj zapadnjačkog materijalizma donio je veliku štetu. Prije toga smo živjeli vrlo jednostavno. Sav novac koji mi je dolazio sam jednako dijelila unutar tima – nije bilo važno da li je to bio dječak koji mi je čistio kuću i kuhao za mene ili ja koja sam operirala i brinula se za bolesnike ili mehaničar koji je vozio kola hitne pomoći. Bili smo potpuno jednake sluge. No kada su ljudi dobili radio, saznali su kako živi ostatak svijeta i samo su željeli više. Također, nezavisnost je donijela i velike razlike u plaćama.

 

Koje velike lekcije mi ostali možemo naučiti iz ovih neobičnih događaja?

Ne možemo vječno živjeti na vrhu brda. Treba se spustiti u dolinu i obavljati posao. Mi posjedujemo blago Isusa Krista. Nije važno da li je izvana prekrasan porculan ili glinena posuda – važno je blago iznutra. Najvažnija je stvar da je Bog i samo Bog proslavljen kroz nas.

Probuđenje je bilo čudesno: nadam se da će ta vatra zauvijek gorjeti u meni. Istina je da su manifestacije bile jako vidljive i da su nas i šokirale i promijenile. Ali onaj dugoročni utjecaj probuđenja ne smije biti da mi neprestano tražimo manifestacije već duboka želja za svetim životom. Dobili smo veliku želju za plodovima Duha a ne za manifestacijama i vizijama. Duh nas je naučio biti blagima, strpljivima, manje sklonima prosuđivanju. Radio je na taj način da je u nama budio želju da rađamo plodovima (Galaćanima 5:22) i bivamo sličniji Isusu. Nasuprot tome, darovi nam nisu bili od velike važnosti.