“Mojsije uze Šator i razape ga izvan tabora, daleko od tabora. I nazva ga Šator sastanka. Tko bi se god htio obratiti Jahvi, pošao bi k Šatoru sastanka, koji se nalazio izvan tabora. Kad bi god Mojsije pošao u Šator, sav bi se narod digao; svatko bi stajao kod ulaza u svoj šator i gledao za Mojsijem dok ne bi ušao u Šator. A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Jahve s Mojsijem razgovarao. Videći kako stup oblaka stoji na ulazu Šatora, sav bi se narod tada dizao i svatko bi se duboko klanjao na vratima svoga šatora. Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. Mojsije bi se poslije vratio u tabor, ali se njegov pomoćnik Jošua, sin Nunov, mlađarac, iz Šatora ne bi micao.” (Izlazak 33:7-11)
“Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo.” (Efežanima 1:17-19)
“Slava je Božja sakrivati stvar, a slava kraljevska istraživati je.” (Izreke 25:2)
“Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Ponovljeni zakon 29:29)
Bog je Otac Slave, što znači da je on Autor, Tvorac, i jedini koji ima pravo na Slavu. Njegova Slava predstavlja sve što Bog jeste, to je ona “nepristupačna svjetlost”, to je bila odjeća u kojoj su Adam i Eva živjeli prije pada. Božja slava se očitovala u Isusu, svakoga dana Njegovog života. Božja slava bila je na Petrovoj sjeni i u Pavlovom znoju, ona je bila ta koja je liječila, Božja slava bila je na Stjepanovom licu dok je umirao pod naletima kamenja bijesnih Židova.
Tu je slavu Izrael poznavao kao Šekinu-Jahve je ovdje (Ezekiel 48:35), poznavali su je kao stup od vatre i oblaka, kao oblak koji prekriva Svetinju nad svetinjama u određenim svetim prilikama, kao slavu na Mojsijevu licu dok je razgovarao s Bogom licem u lice. Božju Šekinu, upoznali su učenici na dan pedesetnice kada se istom vatrom i silinom kojom se očitovao na Horebu, Duh Božji spustio na uplašene učenike. Duh Sveti nije samo počivao u njima, već su oni bili uronjeni, ispunjeni, preplavljeni i opijeni svetom Božjom slavom koju je Duh Sveti-Duh Slave donio na zemlju.
Slava Božja je Njegova prisutnost u nama. Upravo nam zato apostol Pavao govori o tome da Duha ne gasimo, i da Ga ne žalostimo, jer tako gasimo vatru na oltaru našeg života. Naše srce, centar našega življenja, oltar je Njegove slave. I mi smo pozvani čuvati ga od svih mogućih prepreka za slavu. Ako ne čuvamo srca u velikoj smo opasnosti da postanemo religiozni, oni koji će nositi vanjsku pobožnost, bez unutarnje vatre slave Božje. Takva osoba postaje slijepa na stvari Duha i otvara se za veliku prijevaru koja se naziva IKABOD-ode slava, ili kako je to apostol Pavao napisao: “Ima vanjski oblik pobožnosti, ali se odrekla njene sile” (1. Timoteju 1:4).
Duhovna osoba kako pismo kaže prosuđuje sve uz pomoć Duha Svetoga, jer Božja Slava otkriva nepoznate stvari onima koji su naučili hodati u integritetu srca pred Bogom. Duhovnost ne podrazumijeva samo znanje o ljudskoj duhovnosti, prava duhovnost je pobožna-traži prvenstveno ugoditi Bogu, ali je istovremeno i nadnaravna, jer Bog nagrađuje one koji ga uporno traže. Čime nas to Bog nagrađuje, zlatom, srebrom, dijamantima, velikim imanjem? To je samo jedan dio onoga što nas čeka, no, ono veće, neprocjenjivo i predragocjeno je Njegova slava. Petar i Ivan su to prepoznali na Gori preobraženja, i bili su spremni ostati na tom mjestu bez obzira sve. Kada se osoba susretne s Božjom slavom, ona je prosvijetljena, ali ne bezgranično, jer pravednik će živjeti od svoje vjere. Vjerom mi pristupamo Bogu i primamo nagradu-zemaljsku i duhovnu – slavu Njegove prisutnosti – Hebrejima 11:6. Kada je Henok prenesen fizički u slavu, to je bila njegova nagrada; svjedočanstvo da je Bogu ugodan (Hebrejima 11:5).
Želimo li nagradu? Čitavo čovječanstvo, još od pada vapi za slavom od koje je otpao. Bog je obećao da će očitovati svoju slavu kroz Svoju djecu, no, samo neki od nas mogu reći da su se susreli sa Slavom i bili sposobni ostati u Njoj dovoljno dugo da su ljudi mogli vidjeti više Njega nego nas. Kada govorimo o Božjoj djeci mi govorimo o osnovnom identitetu u kojem bi svaki čovjek trebao hodati. Da onaj koji me promatra može vidjeti moga Oca. Na Golgoti, Isus je postigao to svjedočanstvo, kada su oni koji su Ga razapeli, promatrali kako je umro: A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Marko 15:39)
Iz ovog nam primjera treba biti jasno da Boga ne može zaustaviti čak niti naša smrt, umiranje, bolest, slabost, siromaštvo, spol, boja kože ako smo Mu poslušni i radimo ono što On želi da pokaže svoju Slavu na nama. No, itekako Ga možemo „sakriti od drugih“ ako živimo živote koji su nedostojni poziva u koji smo pozvani u Kristu Isusu.
Ako živimo takav – nedostojan život, razlog zašto ne možemo očitovati Slavu Božju pred drugima je zato što se sama Slava sakrila od nas, mi ju više ne promatramo i ne mijenjamo se na temelju slike koju Bog želi da promatramo: A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2. Korinćanima 3:18).
Slava Božja je imanentna – nedodirljiva, ali ipak dostupna nekima-Božjoj djeci, mi smo pozvani biti prebivalište Božje Slave, da u svakom trenutku možemo biti svjesni da je On u nama, da nam pomaže i da može djelovati kroz nas. Ovo je konačna vizija u kojoj ćemo svi mi koji iščekujemo Njegov dolazak naći i živjet ćemo tako zauvijek, u Njegovoj slavi: “I začujem jak glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu’. Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: ‘Evo, sve činim novo!’ I doda: ‘Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.'” (Otkrivenje 21:3-5)
Mogu reći osobno da sam označen Njegovom slavom, mnogo sam ju puta doživio, i bio preplavljen prisutnošću Šekine-prisutnosti velikoga Ja Jesam. On me poznaje po imenu i ja Ga poznajem. Moram priznati da su trenuci u slavi, zapravo oni koji su me promijenili, iscijelili, oslobodili, i ja sam označen. Kao što ožiljak ostaje kada rana zacijeli, tako i čovjek dobije pečat Slave, kao sjećanje na mjesta i trenutke u kojima ga je slava dotakla. No, ja sam gladan za više, za puninom.
Ako me trenutak susreta sa slavom Božjom ostavio bez teksta, i bacio na koljena, što se može dogoditi s puninom.
Ako samo pogled na slavu Božju ostavlja neizbrisiv trag u mome srcu, što je s Njegovom puninom?
Autor: Petar Fabijanić
