Svaka crkva na neki način ima svoju jedinstvenost, po kojoj odudara od ostalih. Kako je naša crkva rasla, u gradu smo stekli reputaciju kao „sretna crkva“. Wally i ja nismo pokrenuli taj naziv, već je on došao od članova katoličke crkve koji bi povremeno prisustvovali našim službama. Kad bismo ušli u razgovor s njima, oni bi rekli: „Vi ste iz sretne crkve!“ Možda zbog toga što smo bili vrlo radosni, no mislim da je to bilo zbog našeg slavljenja. Wally je vodio slavljenje, a oni su smatrali da je naše slavljenje uvijek veselo i sretno, pa su nas nazvali „sretnom crkvom“. To se ime prilijepilo za nas, te smo ga učinili službenim promijenivši ime u Sretna crkva.
Naša se crkva isticala u našemu mjestu po svom naglasku na Duha Svetoga i na Riječ. Obično odlika neke crkve odražava njezino vodstvo, što je bio i naš slučaj. Moja je uloga bila naglašavati važnost Božje Riječi. Kada sam počela poučavati, moja strast za Biblijom prelila se na crkvu. Wally je volio sve što se ticalo Duha Svetog. Stoga smo kao crkva visoko vrednovali Riječ i prigrlili božansko iscjeljenje te darove i manifestacije Duha Svetoga, koji su se događali na našim službama.
Ako otvorite svoju crkvu i sebe za dinamiku i silu Duha Svetoga, bit ćete zadivljeni rezultatima. Tome smo svjedočili na jednom od naših molitvenih bdjenja petkom. Nakon ponoći svi smo svjedočili nevjerojatnom nadnaravnom događaju. Bog je dao Wallyju novu pjesmu. Dok ju je pjevao, svi smo čuli kako netko s balkona pjeva prekrasnim glasom u nevjerojatnom skladu. Svi su potrčali na balkon da vide tko to pjeva s Wallyjem, no, na njihovo iznenađenje, tamo nije bilo nikoga! Mora da je bio anđeo koji je pjevao s njim, jer nikoga nije bilo. Čudesno! Sa strahopoštovanjem pomišljam o onome što su pastiri vidjeli i čuli one noći kada su ih anđeli pohodili u Betlehemu kako bi objavili Isusovo rođenje (Luka 2:8-20).
Naša je crkva bila sretna i nadnaravna. Vrlo smo se predano brinuli i voljeli ljude koje nam je Bog doveo. Wally je bio pun milosti i suosjećanja. Bio je pastor koji štiti. Često bi mi govorio: „Uvijek budi milostiva.“ Tada bih mu odgovorila: „Ali želim ih korigirati!“ On bi nato i dalje inzistirao da budem milostiva. Na početku naše službe imali smo u crkvi gosta govornika. Bilo je očito da rješava neke osobne stvari, te se činilo da s propovjedaonice izlijeva svoj bijes na „zatočeno“ slušateljstvo. Wallyju se to nimalo nije svidjelo. Na putu kući rekao mi je: „Njegove su riječi povrijedile ljude i neću mu nikad više dati priliku da ih napadne.“ Više ga nikada nismo pozvali. Wally me uvijek upućivao da poučavam s milošću. Meni to nije išlo toliko prirodno kao njemu, no prigrlila sam njegov savjet k srcu.
Trebamo dopustiti darovima Duha da djeluju u našim životima, ali s mudrošću. Koliko god da je volio proroštva i stvari Duha, Wally je zadržao dvije noge na zemlji i bio vrlo praktičan. Vjerovao je u davanje caru carevog i Bogu Božjeg (Matej 22:21). Uvijek je bio dobar upravitelj novaca koje nam je Bog povjerio. Vjerno smo davali desetak, deset posto svojih prihoda crkvi. Wally je dodatnih deset posto stavljao na štednju. Pazio je na to kako trošimo svoj novac, što je meni ponekad bilo teško.
Autorica: Marilyn Hickey; iz knjige “Nije gotovo sve dok ne pobijediš”
