Tko sam ja? Zašto sam ja tu na Zemlji? Ima li moj život smisla? Zašto reagiram u nekim situacijama baš tako? Kako promijeniti u sebi određene stvari koje nikako ne mogu promijeniti sama? Da li ih uopće treba mijenjati? Kako to znati? Svi se pitamo ova pitanja u nekom razdoblju našeg života.
Neki se pitaju više, neki manje. Neki intenzivno traže odgovore, neki putem odustanu. Razni odgovori i objašnjenja se nude čovjeku. Koje odabrati? Neki odaberu na način – ovaj odgovor mi najbolje odgovara jer se ne moram mijenjati. Drugi odaberu neko objašnjenje jer im dozvoljava da budu sebični. Treći se odluče za neko objašnjenje jer jedino tako mogu živjeti sa svojom savjesti. Ali da li je to stvarno put koji će nam pomoći naći odgovore na gornja pitanja? Neki naravno dovode u pitanje da li uopće postoji pravi i jedini Put.
I ja sam se pitala ova pitanja, dugo tražila odgovore. Na tom putu traženja Božja milost je bila nadamnom i dopustila je da se upoznam sa raznim objašnjenjima ali mi je Bog dao i lakmus papir da osjetim: niti to objašnjenje nije istinito. Nekako su mi sva objašnjenja bila sumnjiva.
Kad osoba upozna Boga, obrati se i nanovo rodi te, spozna o sebi: da je dijete Božje, da je svako prokletstvo slomljeno, da je slobodan, da je iscjeljen. Da li svi odgovori odmah dođu? Ne. Da li svi odgovori odmah zažive u našim životima? Ne. Zašto?
Vrlo brzo nakon obraćenja imala sam viziju u molitvi: nalazim se pred Božjim predstoljem. Sjedim do Njegovih nogu. Zaogrnut je dugim crvenim plaštom. Prijestolje i Njega sam vidjela do koljena, ali zapravo sve je bilo zaogrnuto plaštem.
Dao mi je jednu vrećicu, a u njoj su bile puzzle. Sjedila sam tako do Njegovih nogu i dugo ih slagala, no nisam dobila predložak slike, pa zapravo i nisam znala što slažem. Bilo ih je podosta za složiti, a bile su sitne. Cijelo vrijeme Tata je budno motrio kako ih slažem i nije mi pomagao dok se u jednom trenutku puzzle nisu „same“ posložile i što sam ugledala? Sebe, svoju sliku!
Bog je jedini koji zna u potpunosti tko smo mi. Bolje od nas samih zna kako smo satkani. On nas je zamislio. On je slagao naše gene, bio je u svakom našem trenutku i bolje od nas znao kako reagiramo i zašto, kako pamtimo i slažemo doživljaje duboko u nas i gdje nas vode naše odluke. (Ps 139:2; Ps 139:13). Bio je uz nas u svakom trenutku On zna gdje su nastali čvorovi. On zna kada i gdje je nešto zapetljano i polomljeno u nama.
On je jedini koji zna tko smo. I ako stvarno želimo upoznati sebe i saznati zašto nas je Bog stvorio tada se moramo približiti Njemu i u Njegovoj blizini otkriti tko smo.
Upravo stoga Božja Riječ govori da je potrebno preoblikovati naš um (Rim 12:2). Čitajuči Njegovu Riječ, usklađujemo naše misli, naš um sa Njegovom Riječi. Potrebno je upoznati kako Bog razmišlja, kako On gleda na naš život, koje su Njegove vrijednosti, a što je u Njegovim očima bezvrijedno. Na taj način postepeno i sami uviđamo što u našim životima Bog pronalazi vrijednim, a što nam oduzima vrijeme, zdravlje ili blagoslov kako bi odbacili sve što je bezvrijedno. Sve to traži vremena jer traži da se mi mijenjamo, da vjerujemo što piše. Ali kako Bog izvodi na dobro svima koji ga ljube (Rim 8:28) odgovori će doći i puzzle će se „same od sebe“ u jednom trenutku posložiti.
Autorica: N. C.
