Netko mi je poslao e-mail sa kvizom, u kojemu sam trebao imenovati najbogatije ljude na svijetu. Onda sam trebao navesti kapetane posljednja tri nogometna prvaka svijeta. Pa košarkaška i rukometna, pa pobjednice Miss natjecanja, osvajače Nobelovih nagrada, osvajače Oscara. Neke od njih sam pogodio, ali nisam se mogao sjetiti većine njih tri godine unatrag.
S naslovnica jučerašnjih novina, najbolji u svojim poljima, pobjednici i osvajači prvih mjesta se brzo zaborave, kao i oni na drugim mjestima, i sudionici i počasno spomenuti. Ne treba dugo da titule izgube boju, diplome izblijede, a aplauz i navijanje zamre.
Potom sam došao na drugi dio kviza. Pitalo me da li se sjećam učitelja koji mi je pomogao u razvoju, nekoliko prijatelja koji su bili sa mnom za teških vremena, susjeda koji je učinio nešto posebno za mene, prodavačicu u trgovini koja je uvijek nasmijana, i nekoga tko je učinio da se osjećam posebnim. Ovaj dio kviza je bio puno lakši. Štoviše, počeo sam razmišljati o mnogim ljudima koji su odavno otišli iz mog života, ali su na njega utjecali.
Sjetio sam se gospođe koja me je pozvala u „Klub Radosne Vijesti”, iz kojeg se ne sjećam ničega što se učilo, osim da mi je ona dala kolače i rekla mi kako me Isus toliko volio da je bio voljan umrijeti za mene. Pedeset godina kasnije, to je i dalje najbolja stvar koju sam ikad čuo.
Sjetio sam se prijatelja koji me je poveo sa sobom dok sam bio jako sramežljiv, i upoznao me sa svim svojim prijateljima, a nekima od njih sam se čak i svidio, i odjednom je prljavi zrak Birmingham-a počeo mirisati kao „dom”, i uživao sam u tome!
Sjetio sam se gospođe koju nisam ni poznavao, a koja je mislila da je moj glas toliko poseban da je inzistirala da otpjevam dvije pjesme na njenom vjenčanju, iako nikad prije nisam pjevao solo. Ali sam naporno vježbao i uspio.
Također se sjećam i profesorice na fakultetu koja je mislila da je jedan od mojih pismenih radova tako dobar da ga je pročitala pred svima na predavanju. Sjećam se i jedne lijepe djevojke u školi koja je mislila da sam „sladak” i rekla mi to. (Bilo je to jako davno!). Sjećam se i nekih čudnih, ali predivnih ljudi, koji su se uvijek smijali mojim vicevima, čak i onim glupima, govoreći mi kako sam pre-smiješan. Sjećam se i jedne nogometne utakmice kad su mi svi moji suigrači čestitali na jednom super potezu. U nogometu nisam bio ništa posebno, ali u tom jednom trenutku, samo taj jedan put, bio sam odličan!
Sjećam se i jedne samotne večeri kad sam bio obeshrabren i očajan, a jedan stari prijatelj me „iz vedra neba” nazvao telefonom, i pozvao na nešto stvarno posebno, govoreći mi da to ne bi bilo to bez mene.
Sjećam se jednom kada mi je sin rekao da ne želi da mu ništa kupujem; već je želio samo biti sa mnom.
Sjećam se i te hladne noći kada sam mislio da ću biti na ohrabrenje svom umirućem ocu ako pogledam utakmicu nogometa s njim. Nakon prve četvrtine, rekao mi je, „Jimmy, ajde ugasi televiziju, i pričaj mi o mom istinskom domu u koji skoro odlazim.”
A sjećam se i tog posebnog, ekstatičnog trenutka kada je ljubav mog života rekla, „Volim te” I onda, mnogo godina kasnije, kad su naša srca bila slomljena i kad smo mislili da je braku kraj, sjećam se kada mi je poslala divno pismo u kojem je pisalo samo „Dođi po mene.”
Kad sam ponovno pogledao u kviz pitanja shvatio sam da nitko od „velikih prvaka” u bilo kojem sportskom ili društvenom polju nije unio ništa u moj život. Ali mnogi, relativno nepoznati ljudi, su za mene bili neprocjenjiva pomoć u svemu što je dobro u mom životu.
Shvatio sam da sjajni trofeji, Oscari žudnje, i prestižne nagrade pružaju zadovoljstvo na jako kratko vrijeme. Ali oni koji ulažu u živote drugih, to su pravi pobjednici, pravi heroji, oni koje se neće zaboraviti. Bitne stvari nisu u uspjehu, niti slavi, niti obaranju rekorda. Bitne stvari nisu u borbi za prvo mjesto. Već u istinskom prijateljstvu. Za to nije potreban nikakav posebni talent. Ali potrebno je vrijeme, ljubav, i nesebičnost, i dovoljno brige da ljudi to primijete.
Iz očajnih i zbunjujućih vremena u kasnim šezdesetima, vrijednost istinskog prijateljstva je suvislo opisana u pjesmi Simon-a i Garfunkel-a:
Kada si umoran – i osjećaš se malim
Kada su suze u tvojim očima – ja ću ih obrisati;
Ja sam uz tebe kada zagusti
I prijatelja više nema,
Kao most preko nemirnih voda, poleći ću sebe.
Kao most preko nemirnih voda, poleći ću sebe.
Razmišljajući o tome, možda je ipak to poseban talent – vrlo poseban. Ja ću se morati suočiti sa činjenicom da nikad neću osvojiti Oscara. Nikad neću nositi nikakav prsten sportskog šampiona. Nikad neću postići gol pred prepunim stadionom. Moje ime nikad neće biti ugravirano ni na kakav trofej.
Ali ja mogu biti most za nekoga tko ne može bez mene. I poleći ću sebe za tog nekoga.
Autor: Jim Lee, pisac kratkih radijskih priča s kršćanskom tematikom
