Dotičnu kćer iz intervjua znam osobno, iako vrlo površno – puno je mlađa od mene, a sretali smo se u Kršćanskom centru Riječ Života u nedjeljnoj školi i dječjim kampovima gdje sudjelujem kao jedan od učitelja. Znam i njezinu mlađu sestru, iako je nisam vidio od njezine jedanaeste ili dvanaeste godine, kada je prestala dolaziti u nedjeljnu školu. Stariju sestru nisam upoznao jer nije dolazila u crkvu Riječ Života. Toliko o tome da je majka, kao navodna religiozna fanatkinja, prisiljavala svoje kćeri da moraju protiv svoje volje dolaziti u crkvu. Dotična kći je izjavila da je odlaskom u crkvu i svojom poslušnošću željela zadobiti pažnju i ljubav svoje majke, pa bih slobodnom interpretacijom zaključio da sad svojim aktivističkim eskapadama pokušava zadobiti ljubav i pažnju osoba iz svog novog miljea. Pronašla si je svoju nišu kao platformu za afirmaciju u odabranim političkim krugovima i kao bazu za gradnju daljnje karijere. Ne može se poreći da je postigla svoj cilj, svakako je postala vidljiva i prepoznatljiva u ulozi žrtve koja je silno traumatizirana religijskim odgojem. Svoju je poziciju dodatno utvrdila pričom kako je ona zbog svojeg istupa izuzetno hrabra i zapravo među rijetkim sretnicima jer crkva Riječ Života ubija ljude koji je žele napustiti (t.j. takvi jedva izvlače živu glavu), a ako i preživi, svakako je u opasnosti zbog zastrašivanja koje bi mogla doživjeti od vjernika iz navedene crkve. Kaže da joj je cilj progovoriti o zlostavljanju ljudi u protestantskim vjerskim zajednicama jer da tamo ljudi masovno pate i oduzimaju si živote. A ti su ljudi, proizlazi iz njezinih interpretacija, jadni, izmanipulirani, bez vlastitog mišljenja i ispranih mozgova; boje se otići čak i ako to silno žele jer bi mogli nastradati. Čak ju je i policija zvala na obavijesni razgovor zbog toga.
Kao lajtmotiv teške priče dotične kćeri ponavlja se informacija kako je kao maloljetnica bila zaključana u crkvi i kako se nad njom provodio egzorcizam, a ona sama baš to iznosi kao glavni izvor svoje traume. Međutim, prikladno se prešućuje da je ona zapravo u to vrijeme već bila punoljetna, da je bila riječ o seminaru na kojem je prisustvovalo više ljudi te da je ispunivši prijavnicu sama željela u tome sudjelovati jer je otprije bila u vrlo bliskim odnosima s pastorima koji su to organizirali. Crkva je bila zaključana jer je seminar bio zatvoren za javnost, a svatko tko je htio mogao je izaći kad god je htio, jednako kao i s bilo kojeg drugog događanja u bilo kojoj drugoj crkvi. U kontekstu ovakvog izokretanja istine kroz medije, pitam se hoće li se uskoro pojaviti vijest o nekoj učenici koja je doživjela traumu jer su je zaključali u školu i pola sata ispitivali povijest; kad je krenula prema vratima učionice usred ispitivanja, nastavnik joj je prepriječio put i onemogućio joj izlazak; na kraju je dobila jedinicu jer se užasno bojala nastavnika i zato se nije mogla koncentrirati… Teško je opovrgnuti realnost nečijeg doživljaja određene situacije kao traume, no sa sličnim se traumama svi susrećemo tijekom čitavog života – nazivamo ih neugodnostima, stresom, pritiskom ili slično i uglavnom ih ostavljamo iza sebe odnosno kroz njih rastemo i sazrijevamo. Ne možemo sve takve prilike samoproglašavati zlostavljanjem.
Nije sasvim jasno kako je moguće da itko može prihvatiti jednu verziju priče toliko zdravo za gotovo i na temelju toga a priori zauzimati utvrđene stavove, kao i to da netko od novinara ili urednika nije malo provjerio pozadinu priče i konkretne izjave dotične o zabrani odlaska liječnicima, nemogućnosti traženja psihološke podrške kod stručnih osoba, odnosima u obitelji itd. Istina, ne moramo uzimati niti majčinu verziju priče zdravo za gotovo, ali barem bi trebalo provjeriti iskaz jedne osobe prije nego joj se da određena pažnja u medijskom prostoru i prije nego smo joj spremni bezrezervno povjerovati i pružiti podršku. A onda, svašta danas prolazi u medijskom prostoru i svakakvi ljudi rade na tome da svašta prolazi…
Uglavnom, sve navedeno saznajemo zahvaljujući nekolicini prijatelja dotične kćeri zaposlenih u medijskim kućama koji je sućutno podržavaju i guraju određenu agendu. Jedan je prijatelj pozove u udarnom terminu nedjeljom da ispriča svoju tešku priču pa nakon toga s uredništvom svoje kuće tijekom narednih 30 dana dvaput odbija objaviti demanti crkve Riječ Života s taksativno navedenim netočnostima i neistinama iznesenim u emisiji, iako to prema Zakonu o medijima moraju omogućiti jer nije bila riječ o izgovorenim vrijednosnim sudovima, već konkretnim tvrdnjama. Voditelj je tijekom emisije nonšalantno izjavio da su tražili očitovanje, no da crkva Riječ Života nije bila zainteresirana za odgovor. Međutim, njihov upit za očitovanje uoči emisije je bio formuliran nejasno i s najavljenom potpuno drugom temom u odnosu na ono o čemu je u emisiji bila riječ pa je zato iz crkve odgovoreno da nije u mogućnosti unaprijed sudjelovati s izjavom. Druga prijateljica višekratno reciklira već objavljene informacije u dnevnim novinama kako bi se osigurala reaktualizacija priče. Za jedan je svoj članak tražila očitovanje crkve, no uradak je bio objavljen online u ekspresnom roku nakon poslanog upita prije negoli je itko odgovoran u crkvi Riječ Života uspio formulirati ikakav konkretan odgovor. Treći prijatelj ima malo drugačiji pristup pa se igra istraživačkog novinarstva i potrudio se naći njemu zanimljive sugovornike koji jedva čekaju da za malo pažnje mogu izliti svu gorčinu i negativna iskustva bilo s pastorom Alićem bilo s crkvom općenito zbog vlastitih razračunavanja oko nesuglasica zbog kojih su odlučili otići iz Riječi Života. Svi su oni “sretnici” koji su “uspjeli preživjeti izlazak” iz crkve i prkosno odolijevaju zastrašivanjima i možebitnim tužbama koje im navodno prijete iz Riječi Života, iako prema dotičnoj samo rijetki preživljavaju pokušaj odlaska. Taj novinarski prijatelj dotične vrlo slobodno iznosi konstatacije o umreženosti pastora u opskurne i konspirativne desničarske alijanse citirajući čak i određenu literaturu. Zvuči vrlo plauzibilno njegovim istomišljenicima, ali i oni koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča imaju literaturu i svoje znanstvenike na koje se suvereno pozivaju. A čini se da su ovome glavni izvori informacija serije na Netflixu. Pretpostavljam da mu sprega i umreženost njegovih istomišljenika iz medija, politike i aktivističke scene nije nimalo neobična ili sporna, dok isto zamjera vjernicima iz crkve Riječ Života… Za svoje sugovornike se nije morao potruditi da bi ih pronašao, vjerojatno mu se javljaju sami. No, naći majku i pitati nju za njezinu stranu priče (ili uostalom bilo koga tko bi kontrirao ovako intoniranoj priči) – eh, to je već pothvat koji se ne uklapa u njegov svjetonazorski (a čini se ni etički) kodeks. Isti također prenosi što sve neobično crkva naučava, iako od svega toga ja nikad nisam čuo išta takvog niti sam tome bio “poučavan” kroz više od deset godina koliko idem u Riječ Života. Provlači se teza o posvemašnjoj kontroli i manipulativnoj iznudi novaca od vjernika, no moju ženu i mene nikad nitko iz Riječi Života nije kontrolirao što ni kako radimo u svom životu, niti kako živimo, niti koliko i da li uopće dajemo novčani prilog za crkvu. A, eto, dotična i njezini medijski prijatelji samouvjereno i mene i moju ženu, kao i naše prijatelje iz crkve u koju idemo, proglašavaju fanatičnim, izmanipuliranim i intelektualno potkapacitiranim naivcima koji vjeruju u svakakve bajke koje netko zlokobno dijeli s propovjedaonice i pritom izvlači novac iz naših džepova.
Činjenica je da u crkvu Riječ Života, kao i crkve općenito, ali i bilo koje druge oblike kolektivnog okupljanja ili povezivanja ljudi (stranke, udruge, zajednice, susjedstva itd.) dolaze vrlo različiti pojedinci, različitih pozadina, porijekla, iskustva pa čak i motiva. Ako nekima njihove želje, potrebe, ambicije ili motivi nisu ostvareni kroz dolaženje u crkvu, često je napuštaju frustrirani, razočarani ili ogorčeni. Drugi odlaze zbog raznih drugih razloga, ne uvijek s tako lošim osjećajima. Kao i bilo gdje drugdje, ni vjernici u Riječi Života nisu unisoni o mnogočemu, osim o ulozi Krista u našim životima. Ne slažemo se svi nužno oko politike, sporta, kulture, ekonomije, tumačenja povijesti, dnevnih događanja, pa ni oko pojedinih izjava pojedinih pastora – i to je skroz u redu! Oko nesuglasica možemo raspravljati ili ih možemo prešutjeti, ili ih možemo prihvatiti kao takve jer su nebitne u kontekstu našeg svakidašnjeg života, a pogotovo u kontekstu (iz perspektive vjernika) vječnosti. A ako ih ne možemo prihvatiti, slobodni smo otići iz crkve i tražiti svoju sreću i mir bilo gdje drugdje, kao što mnogi jesu učinili i pritom su svi sačuvali živu glavu. Upravo to jest poanta – slobodno živi svoj život kako god želiš, ali nemoj pritom ocrnjivati svoju prošlost ili ljude koji su bili tvoji. Nitko ni dotičnoj kćeri ne zamjera niti negira realnost njezinog doživljaja neugode (ili traume), kao ni slojevitost njezinih identiteta koje tek otkriva kao mlada osoba. Zaključila je jedno poglavlje, okrenula novi list u životu i sada je našla novu mogućnost raditi s vjernicima iste orijentacije – slobodna je činiti što želi kao i svatko od nas! Problem je u diskreditaciji svega čemu je ranije pripadala i u iskrivljenom prikazivanju crkve i ljudi u crkvi, pa onda i u povredama koje je pritom nanijela ljudima koji je stvarno vole.
Majci u danoj situaciji želim iskazati punu podršku, zaželjeti svako dobro i Božji blagoslov uz puno razumijevanje koliko je teško iznijeti svoju priču u javnost nakon što te vlastito dijete ovako okarakterizira u nacionalnim medijima!
Autor: D. D.
Fotografija: Denise Jans, Unsplash
