Smith je odmah počeo služiti po cijeloj zemlji, putujući sa svojom kćerkom i zetom. U to vrijeme britanske novine nisu uobičajeno prenosile vijesti s područja religije. Ipak je Daily Mirror posvetio svoju naslovnu stranicu Smithovoj dinamičnoj službi, objavljujući četiri fotografije Wiggleswortha u akciji. Budući da su ove novine imale najveću nakladu u zemlji, stotine su tražile njegovu službu. Smith je imao nevjerojatno otkrivenje o pitanju vjere, a njegovo je učenje privlačilo mase ljudi. Wigglesworth se nije mirio s nadom da će molitva biti uslišana.
Njegovo otkrivenje o vjeri bilo je konkretno te je topilo i najtvrđe nevjernike za ljubav prema Isusu Kristu.
Smithova teorija vjere bila je jednostavna: SAMO VJERUJ! On nije vjerovao da Bog ima posebne ljubimce. Jedan od prvih primjera toga principa nalazi se u Novom zavjetu, gdje se govori o Ivanu kao učeniku „koga je Isus osobito ljubio“. Prema Wigglesworthu, to što se Ivan „naslonio Isusu na grudi“ nije značilo da je bio Isusu posebno drag. Ono po čemu se Ivan isticao bio je njegov odnos i ovisnost o Isusu. Smith je stalno govorio: „Postoji nešto u vjerovanju Bogu što čini Boga voljnim preskočiti milijun ljudi samo da bi vas pomazao.“
Mnogo je knjiga napisano u pokušaju da se odgonetne tajna sile koju je imao Smith Wigglesworth, ali je odgovor, zapravo, vrlo jednostavan. Njegova je velika vjera dolazila od odnosa s Isusom Kristom. Iz tog je odnosa Smithu dolazilo vodstvo za svaku situaciju u kojoj se ikada našao. Bog nema posebne ljubimce – On radi kroz one koji mu vjeruju.
„Ja nikad ne kasnim“
Ljudi su vrlo često pogrešno shvaćali Smithove metode pa su ih kritizirali. No njega nikad nije dirao taj kriticizam, premda je imao suosjećanja za svoje kritičare. Umjesto da se sveti, on je odgovarao: „Mene ne pokreće ono što vidim ili čujem; mene pokreće ono što vjerujem.“
Duh je Sveti počeo učiti Smitha o različitim stupnjevima vjere. Smith je prvi učio da se vjera može stvoriti u drugima.
Primjer toga bio je jedan ozbiljno bolestan dječak. Obitelj je poslala po Smitha, a kad je stigao, na vratima ga je čekala dječakova majka i rekla: „Zakasnili ste. Više se ništa ne može učiniti za njega.“ Smith joj je odgovorio: „Bog me još nikad nije poslao tamo gdje je prekasno.“ Dječakovo je stanje bilo tako loše da bi njegovo srce prestalo kucati i on bi umro uslijed ma i najmanjeg pokreta. Nepotrebno je reći da obitelj nije imala vjere, a dječak je bio preslab da bi vjerovao za samoga sebe. Prije negoli se pomolio za dječaka, Smith je morao otići u lokalnu crkvu, rekavši obitelji da će se vratiti. Rekao im je još i to da pripreme dječakovu odjeću jer će ga Bog podići. Kad se vratio, uvidio je da ga obitelj nije poslušala i nije učinila što je tražio. Vidjevši njegovu vjeru, roditelji su se posramili i odmah iznijeli dječakovu odjeću. Smith im je naložio neka mu navuku samo čarape na noge. Zatim je ušao u sobu, zatvorio vrata i rekao beživotnom djetetu da će se dogoditi nešto što nikad ranije nije iskusilo: „Kad stavim svoje ruke na tebe, slava će Božja ispuniti ovo mjesto te neću moći stajati. Ležat ću bespomoćan na podu.“ Onog trenutka kad je Smith dodirnuo dječaka, slava je Božja ispunila sobu, a Smith je pao na pod. Najednom je dječak počeo vikati: „Ovo je Tebi na slavu, Gospodine!“ Smith je još uvijek ležao na podu kad je dječak ustao i obukao se. Otvorivši vrata, povikao je: „Tata! Bog me je iscijelio! Ja sam iscijeljen!“
I ne samo to, Božja je slava ispunila kuću pa su se i otac i majka našli na podu. Dječakovoj sestri, koja je bila otpuštena iz duševne bolnice, um je u trenu bio obnovljen. Cijelo se selo pokrenulo, a u gradu je započelo probuđenje.
Toga je čudesnog dana Smith naučio kako prenijeti vjeru putem polaganja ruku, a njegova služba od tada više nikad neće biti ista. Naučio je novi stupanj vjere: Vjera se može stvoriti i prenijeti u život druge osobe!
„Trči, ženo, trči!“
Usporedo s rastom njegove vjere, Gospodin je Smithu otkrivao još jedan princip: Po vjeri se mora djelovati. Čini se kako je do tada prosječan vjernik mislio da se Bog pokreće na suvereni način te da on, vjernik, nema u tome udjela. Služba Smitha Wiggleswortha bacila je novo svjetlo na to nepoznato područje. Kroz svoj duboki odnos s Gospodinom, Smith je počeo zamjećivati da su ljudi u Bibliji, kad bi primali od Boga, morali djelovati u skladu s Božjom riječi ako su željeli ostvariti rezultat. Na isti je način i on počeo djelovati po vjeri dok je služio na svojim sastancima. Pozivajući ljude da dođu naprijed, govorio bi im: „Ako se pokrenete prema naprijed samo korak, bit ćete blagoslovljeni; ako se pokrenete naprijed jedan metar, dobit ćete više. Ali, ako se uspnete na podij, molit ćemo za vas, a Bog će ispuniti vaše potrebe.“ Ovo je temeljna istina Smithove službe kad se radi o iscjeljenju po vjeri, mada su je mnogi nazivali „nemilosrdnom“. Djelovanje Smitha Wiggleswortha bilo je posljedica velikog suosjećanja i vjere u Boga koju je imao, čvrste poput stijene. Kršćanin mora djelovati u skladu s onim što vjeruje, želi li vidjeti očitovanje vjere. Ponekad je sâm Smith morao pokrenuti neke osobe na djelovanje. Ovaj je način službe nazivao „iscjeljenje na malo“, uglavnom zato što ih je na djelovanje poticala njegova vjera. Na primjer, tijekom službe u Arizoni njegovom se pozivu na iscjeljenje odazvala mlada žena. Bolovala je od tuberkuloze. Kad je stupila u prolaz između klupa, Smith joj je rekao: „Pomolit ću se za tebe, a onda ćeš trčati oko ove zgrade.“ Pomolio se, a onda povikao: „Trči, ženo, trči!“ Žena mu je odgovorila: „Ali ja ne mogu trčati. Jedva stojim na nogama.“ „Ne govori! Trči!“ povikao je Smith. „Učini što ti kažem.“ No, ona je i dalje nevoljko stajala pa je Smith skočio s podija, zgrabio je i počeo trčati vukući je za sobom. Držala se za njega sve dok nije uhvatila brzinu, a onda potrčala oko dvorane bez ikakvog napora.
Na istoj je službi bila i neka druga žena koja je patila od išijasa te nije mogla hodati. Smith joj je rekao: „Trči!“ Međutim, ona je oklijevala pa ju je gurnuo! Zatim je trčao s njom naokolo dok se ona držala za njega. Konačno je sila Božja došla i odgovorila na njezino djelovanje pa je i ona bila potpuno iscijeljena. Hodala je tijekom službi, pješačila do crkve i natrag kući, uživajući i koristeći svoje udove u punini.
Autor: Roberts Liardon; iz knjige “Božji generali 2. dio”
