“Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim.” (Rimljanima 7:15)
Vjerujem da je svaki iskreni vjernik barem nekoliko puta u životu konstatirao ovakvu situaciju. Pokušavali ste na sve moguće načine “postati bolji”, i ponovno ste se našli u “začaranom krugu” ponavljanja određenih grijeha, ponašanja, ili uzoraka koji su prije svega na jedan način poljuljali vaše samopouzdanje, ali i vaš odnos s Bogom. Na žalost, poznajem mnoge vjernike koji će kategorički odbijati priznati ovo. Izvlačeći se na određene Biblijske stihove i načela, koja su naime točna, ali krivo primijenjena. Na drugu stranu postoje i ljudi koji kontinuirano pronalaze ovakve stvari u sebi, odbacujući same sebe i tako “pile granu na kojoj sjede”, ne prihvaćajući sebe; oni zapravo gube vlastiti identitet i postaju robovi određenih “duhovnih” navika; poput kontinuiranog kajanja ili preispitivanja, koje ih vodi samo u dublje ponore samoosuđivanja.
Vjerujem da nas Bog nije stvorio, zatim spasio i odredio nas da rodimo rod za Njega, i pritom u nas stavio “genetsku manu” koja nam kontinuirano postavlja prepreke. Vjerujem da postoji zdrav pristup ovoj istini kroz prihvaćanje Božjih načela, ali također kroz razumijevanje svojih slabosti.
Razumjeti svoje slabosti i sklonosti ne znači nužno složiti se s njima, ili ih ponovno utvrditi – već potpuno suprotno: razumjeti područja slabosti u svojem životu trebalo bi značiti da ćemo raditi na tome da ih nadvladamo, ali istovremeno nećemo gubiti nadu u svoje spasenje i posvećenje, već će nam to biti alat kojim ćemo nadvladati slabosti.
Samoodbacivanje stvara stres, koji je prirodna reakcija našeg bića na nepovoljne okolnosti. Ljudi po stresom skloni su se povlačiti u sigurne zone, okruživati se istomišljenicima, i tako ublažavati djelovanje stresa. Stresa se potrebno riješiti. On nam oduzima snagu i fokus. Da bi se riješili stresa mi ga prvo moramo prepoznati, zatim tu energiju koju stvara stres upotrijebiti za uklanjanje stresa. Ako to učinimo vidjet ćemo da smo samo jači nakon takvog procesa.
Bog nas nikada nije spasio da živimo lažni život, On nam je dao život. To je zapravo srž Isusovog dolaska i otkupiteljskog plana. On je rekao da je došao kako bi ljudi (ovce-Njegovi) sljedbenici imali izobilan život.
Izobilan život znači ispunjen život, napredan u svemu. Još jedno značenje ove grčke riječi “perissos” je PREDNOST! U čemu se onda sastoji ta prednost? U otvorenim očima! Pismo nam objašnjava da čovječanstvo bez Boga živi u tami. Tami neznanja, grijeha, vlasti zloga, koji izvrće moralne vrijednosti i podupire naše slabosti. Ljudi koji negiraju svoje nedostatke su u zabludi, no, istovremeno i oni koji kontinuirano “rade” na svojem samoosuđivanju, su također u zabludi. Jer ne prihvaćaju prednost koju im je Bog dao.
“Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar.” (Rimljanima 7:16)
Priznati ili prihvatiti, složiti se s Bogom koji stavlja svjetlo na našu slabost ili grijeh, je prvi korak ka pobjedi. Kada priznam slabost, ja ne priznajem svoju grešnost, već priznajem Božju pravednost. Priznati svoju grešnost u Kristu Isusu isto je kao kada muškarac “prizna” da nije muškarac-to je sumanuto. Biblija nam govori o tome da su oni koji su u Kristu, postali pravednost Božja. Dakle unatoč slabostima i negativnim sklonostima, mi smo i dalje ta Božja pravednost u Kristu. Pravednost pred Bogom se ne može postići nikako drugačije nego vjerom (Rimljanima 10:10)! Božji Zakon dan je ljudima poput ogledala, da im reflektira realnost njihovog stanja, prosvijetljen svjetlom Božje Riječi. Kada uočimo mrlju, na licu, mi ju ne ignoriramo, već ju čistimo. Bog je dobar, Zakon je dobar, ako se složimo s time, On nam može pomoći. Osobi koja odbija pomoć nitko ne može pomoći. Naše izobilje tj. prednost je u tome da imamo pristup Bogu, koristimo tu prednost mudro. Pristupimo dakle s pouzdanjem k prijestolju milosti, da postignemo milosrđe i nađemo milost, kad nam ustreba pomoć! Hebrejima 4:16
“Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni.” (Rimljanima 7:17)
Kada se složimo sa Zakonom/ogledalom, prepoznat ćemo djelovanje sile grijeha u sebi. Ta sila “prebiva u nama” kao što to Pismo kaže. Riječ prebivati na grčkom jeziku je oikeo, što ustvari znači zaposjesti kuću, stanovati u njoj. Isus o tome govori u Marku 3:27. Jaki čovjek ovdje predstavlja Sotonu. Grijeh je zona ili područje neprijateljskog djelovanja u nama. Iako mi više nismo identificirani kao grešnici, i prebačeni smo iz područja tame u kraljevstvo svjetla, očito, još uvijek u nama postoje područja koja je potrebno raščistiti. Zašto? Jer je neprijatelj legalista, ako imamo grijeh koji mu daje uporište u našem životu, on si uzima za pravo kontrolirati nas iz tog područja. Grijeh je prijestup zakona. Kao vjernicima, nama je dana vlast od Boga, da zauzmemo to područje. Pismo nas opominje na to: Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Rimljanima 6:1-2; Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude; i ne predajite grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu i udove svoje dajte Bogu za oružje pravednosti. Rimljanima 6:12-13.
Dakle naš zadatak je izaći iz grijeha, i to ne podrazumijeva samo mentalno slaganje. Bog nas poziva da svoje ponašanje uskladimo s onim življenjem na koje nas On poziva. Ako toleriramo grijeh u nama, naši će udovi biti oružje nepravednosti; drugim riječima, neprijatelj nas može koristiti kao svoj alat protiv nas samih, ali i protiv drugih. Kada kršćanin ne odgovara na ovaj Božji poziv, on postaje potencijalna prijetnja sebi i drugima oko sebe. Pismo nam otkriva također da grijeh ima sklonost kraljevati/vladati, u nama. To znači da grijeh bez obzira na veličinu ima sposobnost raširiti se i na druga područja našeg života. Ako razvijemo pretjeranu toleranciju na grijeh, mi ćemo razviti imunost na Božju Riječ.
“Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro”. (Rimljanima 7:18)
Ovaj stih nam otkriva gdje se to grijeh skriva. Lociranje mjesta zaraze, je ključno za suzbijanje. Grijeh se skriva u našoj tjelesnoj naravi. Tjelesna narav ili tjelesni čovjek u neprijateljstvu je prema Bogu i Njegovoj Riječi. Zbog toga smo pozvani raditi na obnovi svojeg uma, kako bi naše tijelo postalo prihvatljiva-duhovna žrtva, sposobna za duhovno bogoštovlje. Tjelesni vjernik nije sposoban razumjeti duhovna načela, on živi po načelima legalizma; prikrivajući slabosti/grijeh. Isus se uspoređujući farizeja i carinika u molitvi upravo pozabavio ovom problematikom (Luka 18:9-14). Ako imate sklonost vidjeti grijeh u svakome, a u svome životu imate nedostatak samokritike, tada postoji velika vjerojatnost da ste u pojedinim područjima zaglibili u legalizam. Legalizam se oslanja na pravedna djela, skriva vlastite negativnosti, i ističe grijehe/negativnosti drugih. Legalizam je “poslovni odnos s Bogom”. Kada osoba uđe u ovakav stil života, ona će početi visoko vrednovati sebe i svoja “duhovna postignuća”, a sve ostale će gledati s visoka, smatrati ih nedostojnima Božje pažnje i odobravanja. To je najgori oblik samoobmane. U današnje vrijeme u Tijelu Kristovom postoje nevjerojatni mehanizmi koji podupiru legalizam: razne crkve su stvorile određene nebiblijske obrasce kojima uče svoje sljedbenike. Učeći ih da će ih ako to vrše, bez obzira na ostale slabosti ili grijehe, ta djela opravadati pred Bogom. Tako da danas imamo vjernike koji su revni u svojim propisanim pobožnostima, dok istovremeno u sebi imaju srdžbu, nepraštanja, ogovaraju, bludniče, žive raspušteno i samovoljno…Ako u crkvi ne postoji “kontrola duhovne kvalitete” vjernika tada postoji velika opasnost za pojavu legalizma u crkvi. Ovakav oblik “kontrole” zove se život u svjetlu. Pritom nipošto ne mislim na negativni oblik kontrole koje imaju određene sekte, već jednostavni pristup u milosti i poniznosti, pomoću kojeg se pomaže vjernicima držati primarnu evanđeosku kvalitetu: Ljubiti Boga i bližnjega svoga! Kada osoba istinski ljubi Boga svim svojim bićem, tada će i njena djela pratiti njenu vjeru. Osoba će se kloniti grijeha i postat će transparentna/otvorena, za duhovno vođenje. Kada osoba ljubi svojeg bližnjeg, njena se ljubav očituje u mnogim djelima ljubavi prema ljudima. Mi znamo da nas to ne može spasiti, ali priznajmo da se ljudi bez ovih kvaliteta u svojim životima ne razlikuju mnogo od svjetovnih ljudi koje uopće nije briga za Boga i Božju pravednost, dok se istovremeno unutra grizu i nemaju radosti spasenja i punine Kristovog života. Radost je jedna od manifestacija Božjeg Kraljevstva u čovjeku. Grijeh odnosi radost, pravednost je vraća. Radost o kojoj govorim je radost u Gospodinu, kada znamo duboko u sebi da je Bog zadovoljan nama i za to nam još svjedoči i Duh Sveti. Tjelesni vjernici ne poznaju takvu radost, jer ju kupuju legalizmom. Ako nas grijeh raduje, mi smo u opasnosti. Ako nemamo osjećaja za grijeh, mi smo u smrtnoj opasnosti.
“Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” (Rimljanima 7:24)
No, postoji rješenje. Očito je da čovjek sam sebi ne može pomoći. Očito je da nam je potrebna pomoć odozgo. Da smo se sami mogli izvući siguran sam da bi našli načina, ali ga nismo pronašli, dakle, prvi korak prema dobivanju pomoći, je priznanje naše nemoći. Kada tjelesnost dominira, tada se svjesnost o snazi Božjoj umanjuje. Okrenite se oko sebe, sagledajte svoje stanje u svjetlu Božje Riječi, te zaključite: u kojem području vašeg života dominira Bog, a u kojem grijeh. Dakako legalizam i grijeh imaju svoje instrumente da vas zavaraju. Ti se instrumenti zovu filozofiranje, pametovanje, umišljenost, negiranje…sve su to neprijateljske utvrde u kojima vas drži zarobljenim. No, možemo ih identificirati? Ako imate potrebu braniti svoju poziciju kada ste suočeni s Istinom, zapitajte se: “Zar zaista Bogu treba obrana, ili me možda neprijatelj koristi kao svoje obrambeno sredstvo da bi nastavio djelovati u meni i kroz mene?” Ništa što je od neprijatelja mi ne bi trebali braniti, već naprotiv razotkriti i suočiti sa svjetlom Božje istine. Ako u vama postoji opiranje Bogu to znači da postoji neprijateljska utvrda koju neprijatelj brani uz vašu pomoć. Prepoznajte da trebate pomoć odozgo!
“Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom ja služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.” (Rimljanima 7:25)
Pomoć dolazi u Isus Kristu. On je došao razoriti đavolska djela. On je jedini sposoban za to. Štoviše na križu, On je to već i učinio. Upravo zato sila Kristove Krvi koja je tekla s križa Golgote i danas ima moć i snagu pomoći nam nadvladati svako neprijateljsko djelovanje u nama i kroz nas. Kristova je smrt bila smrt grijehu, upravo nas vodeno krštenje na to priprema, i postavlja temelj ili načelo življenja: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Rimljanima 6:3/Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Rimljanima 6:6. Budući da je Isus na križu bio razapet za nas, dakle i mi smo bili tamo. Iako nismo podnijeli kaznu, naši grijesi-mi; bili smo na križu. Njegova smrt je i naša smrt grijehu, i Njegov život naš je život pravednosti. Bog nam je pomogao u svemu, sada nas poziva da si sami pomognemo, da postanemo Kristoliki-u njegovoj smrti prvo, zatim i u Njegovom životu. Biti kristolik, znači prihvatiti Krista u svako područje svojeg bića. Sve što jesam trebalo bi odražavati Njega. To je visoki cilj. No, kao što apostol Pavao kaže, mi imamo prepreku-tjelesnost; koja nam priječi da vidimo i da djelujemo jasno, no, Bog nam je dao odličan alat:
“…sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova” (Rimljanima 7:6). Stari način življenja je bio “Pomozi sam sebi pa će ti i Bog”, dok nam novi način življenja objašnjava našu novu duhovnost. Mi smo postali hram Duha Svetoga. Duh Sveti ne djeluje izvan, on je u nama i on nam pomaže nadvladati svaku tjelesnost. “…po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!” (Galaćanima 5:16). Živjeti po Duhu, znači živjeti po stvarnosti koja se nalazi u nama. Ta se stvarnost aktivira kontinuirano kako mi obnavljamo svoj um Božjom Riječju, i stavljamo sebe i svoje djelovanje u poslušnost Bogu. Vidite, naš je um ključan za ovakav život. Ako smo samo “duhovni”, bez intelektualnog slaganja s Biblijom, postoji opasnost da budemo zavarani. Duh Sveti će uvijek proslaviti Isusa-Riječ. Pismo nam govori da u sebe trebamo prihvatiti Riječ koja nam pomaže spasiti naše duše tj. um. Dakle, Riječ Božja, obnavlja um, i aktivira duhovnu stvarnost u nama, jačajući našeg duhovnog čovjeka. Duhovni čovjek zna razlučiti pravo od krivoga, no, on mora biti ojačan Božjom Riječju. Duhovni čovjek smo mi. Snaga Duhovnog čovjeka ovisi o mjeri Kristove prisutnosti u nama. Kristova Riječ = Kristova prisutnost. Onoliko koliko smo voljni prihvatiti Riječ, toliko ćemo biti duhovno snažni. Prava duhovnost se ne očituje niti u teološkoj inteligenciji, niti nadnaravnome, ona se očituje u kristolikosti!
“Da vam (Bog) dadne po bogatstvu slave svoje, da se silom utvrdite po Duhu njegovu u nutarnjem čovjeku, Da Krist stanuje vjerom u srcima vašim, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni; Da biste mogli razumjeti sa svima svetima, koja je širina i dužina, i visina i dubina; I poznati ljubav Kristovu, koja nadilazi svaku spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom. A onome, koji može sve učiniti izobilnije nego što molimo ili mislimo, po sili, koja djeluje u nama, Njemu slava u crkvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenja odvijeka dovijeka! Amen.” (Efežanima 3:16-21)
Autor: Petar Fabijanić
