Nadam se da vam je poznata priča o Abrahamovom testu vjere i kušnji koju je morao proći sa sinom Izakom. Razmatrajući ovaj biblijski zapis o Abrahamu u Knjizi Postanka 22:1-14 uočio sam nekoliko zanimljivih detalja:
Abraham nije dvojio. Kada mu je Bog uputio poziv i nalog da ide i žrtvuje svoga sina, Abraham nije dvojio. „Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka“ (Post. 22:3). Ujutro odmah drugi dan spremio se i pošao na put. Bio je odlučan da posluša Boga. Nije se dvoumio da pričeka još koji dan ne bi li se možda Bog predomislio i ne bi li možda još jednom čuo Boga. Odlučio je odmah slijediti Božju uputu.
Pozitivno ispovijedanje – primjer možemo vidjeti u 4 i 5. stihu: „Treći dan Abraham podigne i opazi mjesto izdaleka. Abraham onda reče slugama: „Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.“
Abraham je već tada u vjeri gledao i ispovijedao ono što još nije bilo kao da jest (Hebrejima 11:1) kada je slugama rekao da će se vratiti zajedno s Izakom.
Objava Božjeg imena (Jahve proviđa) – „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu“ (Post. 22:8). Na Izakovo pitanje gdje je janje za žrtvu, Abraham spremno odgovara i ponovno u vjeri objavljuje i ispovijeda, ovaj put objavljujući Božje ime Jahve Jira, kada je rekao da će Bog providjeti janje za žrtvu. Dok je išao putem sigurno je imao borbu u sebi. Usprkos tomu unaprijed je i u vjeri govorio da BOG PROVIĐA ono čega nema. U ovoj priči nije bilo janjeta, janje je bilo potreba. Frustracija i put u depresiju zbog financijskih neprilika najčešće izviru iz:
– onog što nemam, a trebam – naše potrebe
– onog što nemam, a želim – naše želje.
Abraham je trebao žrtvu, a nije imao janjeta, uz sebe je imao samo svoga sina Izaka. Da bi dao Izaka trebao je imati vjeru u Boga i strah Gospodnji. Trebao je imati povjerenje u Boga da će se On pobrinuti za žrtvu. Osim što je to za njega bio test vjere, također je bio i test poniznosti. Da bi vjerovao Bogu trebao se poniziti pred njim. Morao je priznati da nema rješenje i odgovor za svoju potrebu, već da je sam Bog odgovor na potrebu. Poniznost je suprotna ponosu, a to nas vodi prema zaključku da je korijen brige u ponosu. Abraham je brigu i zabrinutost glede svoje potrebe (za janjetom) trebao staviti na stranu i vjerovati Bogu.
Kada malo dublje pogledamo, Abraham je ovdje položio nekoliko testova: test vjere i test poniznosti, a na stranu je stavio brigu i prikriveni ponos koji se krije iza brige. Bog nam govori kroz svoju Riječ: „Uzdaj se u Jahvu i ne oslanjaj se na vlastiti razbor“ (Mudre izreke 3:5). Na putu do vrha brda Abraham je upravo to činio. Uzdao se u Boga, nije se oslanjao na vlastiti razbor, nije kalkulirao i razmišljao kako će se i na koji način providjeti žrtva. Bogu je predao da se pobrine i providi i Bog je to zaista učinio. Providio je ono čega nije bilo; ono što je bilo Abrahamovo „nemam“ i „trebam“.
Još jedna zanimljiva stvar. Ime JAHVE JIRA, znači Bog je onaj koji proviđa, Onaj koji se brine. To znači da se mi ne trebamo brinuti. Ime ili riječ JIRA u prijevodu također znači „vidjeti“ – vidjeti unaprijed ili „providjeti“ ili „predvidjeti“ proročki. U osnovi riječi „providjeti“ je VIDJETI. To dakle znači da trebamo vidjeti ono što nemamo, a trebamo. Abraham je vidio i prorokovao kada je u osmom stihu rekao: „A Bog će već providjeti janje za žrtvu“. Vidjeti kao da je već tu. To je jednako u skladu s onim što je Isus rekao u Marku 11:20-24: „Što god moleći pitate, vjerujete da ste to već primili.“
Poznata službenica Joyce Meyer rekla je da brige i tjeskobne misli nemaju pozitivan utjecaj na naš život i nikada ne donose rješenje problema. One su kao stolica za ljuljanje – zaokupljaju nas, ali nas nikamo ne odvode. U Bibliji postoji preko 160 stihova koji se odnose na načine kako se Bog brine za nas. Nije li saznanje o tome kako se Bog nebrojeno mnogo puta pobrinuo za svoj narod dovoljno da ne sumnjamo kako će se On u pravom trenutku pobrinuti i za naše potrebe i umnožiti naše sjeme? Na nama je da ne vodimo vlastitu brigu, da maknemo svoj ponos i kontrolu i dopustimo Bogu da nas On vodi i brine za nas na svoj način, te da u vjeri ispovijedamo (prorokujemo) stvari koje još nisu, kao da već jesu. Naš je dio da vjerno sijemo Božju Riječ u svoj život i da sijemo dobro sjeme svojih života u Kraljevstvo Božje, dajući u Božje djelo dragovoljno i veselo ono što imamo i što možemo. Sve ostalo Bog će nam nadodati.
Autor: V. Č.
Fotografija: Joran Quinten, Unsplash
