Različit. Sâm. Beskrajno sâm. Neizdrživo sâm… Možda bi to bio najbolji opis onoga što sam živio do svoje 37 godine. Naizgled imao sam dobar život. Mnogo poznanika, raznolika društva u kojima sam imao dobre prijatelje koji su me voljeli i prihvaćali.
Već negdje u srednjoj školi shvatio sam da ljudi oko mene drugačije „funkcioniraju“, da ne osjećaju i ne „vide“ druge osobe kako ih ja vidim. Bila je to zgodna kombinacija jer sam nekako lakoćom uspijevao sa svima komunicirati na nekoj njihovoj razini i kao da sam bio u prednosti zbog toga. Rano sam počeo izlaziti u grad i s društvom provodio večeri kao većina mladih, bilo je tu alkohola, cigareta i svega ostalog. Nekako je kroz fazu studija moj život obilježio klub studenata elektrotehnike gdje smo živjeli svoj život uz glazbu, druženja i rad kluba. Bilo je normalno biti pijan svake večeri, raditi u klubu i to je bio život koji nam je bio neka poveznica i smisao.
Vidio sam da je svaka osoba različita i da su svi ipak našli sebi neki par. Poneka djevojka koja bi se meni i svidjela nije bila „iznutra“ osoba koja bi me zanimala tako da sam veze izbjegavao znajući da to nije „ono pravo“. Moja me različitost odvajala od ljudi, a samoća s vremenom izjedala iznutra.
Malo po malo moj život je gubio smisao i počeo sam sve češće dolaziti kući u alkoholiziranom stanju da bi slijedeći dan sve krenulo ispočetka. Znao sam ići od bara do bara i piti sam, sve dok ne bih doteturao kući i složio se u krevet spavati. Jedino na taj način sam mogao nekako preživjeti iz dana u dan. No iako sam znao da taj put vodi u propast, nisam vidio drugog izlaza.
1996 godine sam se našao na putu u London sa četrdesetak mahom studenata na europsku konvenciju znanstvene fantastike. U autobusu je jedna djevojka sjela je do mene, pozdravila me i od prvog dana bila mi je kao sestra. Oboje smo „slučajno“ upali u to društvo. Pričali smo mnogo i ona mi je počela govoriti o svojim iskustvima s Bogom. Bilo je tu čudesnih priča, vizija, stvari na koje bi „normalni“ ljudi odmahnuli rukom. Kako sam i ja sam imao neki dar koji drugi nisu razumjeli, njezina sam iskustava slušao i pri tome sam znao da govori istinu.
Tijekom slijedećih nekoliko godina se naše prijateljstvo razvijalo. Svi su se čudili kako mi nismo nikada bili nešto više, ali niti ona niti ja nismo se vidjeli kao par. Unatoč divnom prijateljstvu ja sam još uvijek imao potrebu za nekim u svome životu. Samoća me sve više pritiskala. Radio sam terenski posao, puno putovao i dalje puno pio dok na kraju nije već bilo očito da to prelazi u ovisnost. Kako sam bio dosta jak u samokontroli nekako sam se borio s time ali sam zapravo živio dvostruki život. Danju bih radio svoj posao ali nakon toga bih samo produžio na piće sve dok na posljetku ne bih došao kući i „ugasio“ se do slijedećeg jutra. Jedne večeri je moja prijateljica, kada smo razgovarali o mojoj samoći, počela moliti i uskoro je ta molitva prešla u neki nerazumljiv jezik koji je bio meni čudesan i potpuno neprepoznatljiv, ali je zvučao kao jezik. Zvučao je smirujuće i melodiozno kao da je govorila nekome na nekom „svom“ jeziku. Kada sam upitao što je to bilo, ona je rekla da je to molitva u jezicima koja se spominje u Bibliji.
U međuvremenu je ona počela viđati svog sadašnjeg supruga i pričala mi je kako je moguće prepoznati „osobu svog života“. Trećeg siječnja 2003 godine došao sam do njih i tada je on predložio da se pomolimo. Ta molitva je promijenila moj život. Kako je ona počela moliti na mene se spustio mir koji je tekao u valovima i taj mir je dolazio odozgo. Rekla mi je da pozovem Isusa u svoje srce i da će On doći. U jesen iduće godine počeo sam dolaziti u crkvu Riječ Života i želio sam što više naučiti o vjeri. Ubrzo sam prošao „Temeljna Biblijska učenja“, a potom i Biblijsku školu. Tijekom ta tri mjeseca Bog je potpuno ispunio moje srce, ovisnost je otpala. Doslovce sam čuo kako mi Bog govori: „Ti više nemaš problema sa ovisnošću“. Sada znam da sam zapravo tražio Božju ljubav i da tu potrebu u ljudskom srcu ne može ispuniti nitko i ništa drugo. Ta promjena je bila vrlo nježna i jednoga dana sam samo spoznao da te praznine i usamljenosti u meni više nema.
Od tada je u mom životu mnogo promjena koje nitko drugi nije mogao učiniti, mnogo je čudesnih stvari koje su se zbile. Neke od njih su:
Odnos prema sebi – Nakon jedne molitve u kojoj je jedna sestra molila da „postanem muškarac kakav On želi da budem“ počeo sam na sam sebe drugačije gledati, promjena je došla iznutra i bila je tako jasna da sam znao da je zauvijek staro nestalo. Znam da je „dječačko“ doba prošlo a došla je nova zrelost i sigurnost.
Odnosi prema drugim ljudima – Naročito prema drugoj braći i sestrama odnositi se zbilja sa poštovanjem i ljubavlju. Da nije bilo njih u mome životu u mnogim situacijama bih pokleknuo ili odustao, ali su njihove molitve i njihova ljubav bile sredstvo koje je mijenjalo mene i okolnosti.
Odnos prema materijalnim stvarima – Pouzdanje koje proizlazi iz materijalnih stvari se promijenilo u svjesnost da se On brine i da kada mi jesmo blizu Njemu sve što je potrebno će nam providjeti bez obzira na okolnosti.
Odnos prema duhovnim stvarnostima – Svijet duhovnih stvarnosti je isto toliko stvaran, zapravo je iznad ovog materijalnog svijeta koji nas okružuje.
Sada znam da je sve riješeno na križu prije mnogo stoljeća Isusovom žrtvom, da Božja milost i vjera jesu vrednije od svega na ovome svijetu i da je sloboda tamo gdje je Njegov Duh.
Sve što sam živio i sve od čega sam bježao mogu reći vodilo je u smrt ali sada znam koji je put za slobodu i život. Ako se kao čitatelj prepoznaješ u ovom članku znaj da sve ono što je Isus učinio nije učinio samo za mene već i za svakoga koji zazove njegovo ime. Znaj da postoji izlaz. Ohrabri se i kreni putem slobode …
Njegovom žrtvom sam zaista otkupljen za slobodu.
Amen.
Autor: Krešimir Seissel
