Kathy je rodila našu drugu predivnu kćer, Shannon, ali je moj život postao nepodnošljiv. Stres me je posve izbacio iz ravnoteže, i neprekidno sam se ponašao odurno. Hrana je samo „prolazila“ kroz mene i s neprekidnom dijarejom se ništa u meni nije zadržavalo. Jako sam volio svoju obitelj ali to unutanje mučenje je bilo tako intenzivno da više nisam želio živjeti.
Nisam se namjeravao ubiti, ali sam razmišljao kako bi mojoj obitelji bilo puno bolje kada bi me Bog pozvao doma i Kathy našla „normalnog“ muža. Vapio sam Bogu ponovno i ponovno, a činilo se da je On tako daleko … čak i da ne mari. Činilo se da ljubav koju sam spoznao prvih par godina u svom hodu s Bogom je jednostavno nestala i da ju je zamijenio intenzivan strah.
Potom se, jednog prohladnog zimskog jutra, nešto nenadano dogodilo. Nas četvero je živjelo u Lewistonu, a kao i obično ja nisam mogao spavati. Ustao sam oko 3:00 ujutro, omotao oko sebe deku i otišao u dnenvi boravak. Uključio sam na tiho stereo i legao tik uz zvučnik da ne probudim nikoga. Prijamnik nije bio najbolji, ali sam mislio kako ću možda naići na neki kasnonoćni talk show koji bi me zaokupio i odvratio od mojih razmišljanja.
Napokon sam našao nešto. Čujnost je bila tako loša da sam razabrao svaku treću ili četvrtu riječ iz te poruke. Ipak, usred te buke čuo sam nešto što je zauvijek promijenilo moj život. Naveo je Pavlovo uvjeravanje Timoteja: “Bog nam nije dao duha straha, nego duha snage ljubavi i zdrav razum” (2 Timoteju 1:7, NKJV). Onda je nastavio objašnjavati, “strah je duh! Neki od vas mislite kako ćete poludjeti, ali vi samo čujete i slušate tog duha ludila! Nisu sve misli tvoje misli. Zli duh ti govori dajući ti svoje misli.”
Bio sam zapanjen! Poučavali su nas kako kršćani mogu biti mentalno bolesni ali ne mogu biti demonizirani. Ono što nisam shvaćao sve do ove noći je da ono čemu sam bio poučavan nije vodilo k rješenju mojega problema.
Isključio sam radio i upitao Isusa što mi je činiti. Odjednom sam začuo Glas unutra svoga duha koji kaže, „Ti si slušao duha ludila i duha straha. Kaži im da te napuste odmah sada!“
Ležao sam na leđima na podu sobe, rekao sam tihim ali sigurnim glasom, “ti duše straha i ti duše ludila, odlazi od mene odmah sada u Isusovo ime!”
Nisam vidio ništa, ali sam osjetio da se nešto odvojilo iz moga tijela. Imao sam dojam kao da se deka poput pokrivača koji stomatolozi rabe kada snimaju rendgen podigla s mene. Tresao sam se do tada, a onda je mir ispunio moju dušu i moj je um bio posve jasan i čist. Radost je preplavila moje srce, i glasno sam se smijao po prvi put nakon više od tri godine. Čudo se dogodilo u mom životu i svim sam srcem želio to ispričati Kathy i cijelom svijetu.
Jedina služba oslobođenja na kojoj sam prisustvovao bila za jednu sirotu dušu oko koje su se okupili kršćani i vikali na demone “izlazi van!” U takvim slučajevima ljudi često napuste sekcije pod većom traumom od kršćana nego od samih demona. Ja nisam želio ni u kom slučaju takvu vrstu služenja. (Zasigurno postoje zdrave službe oslobođenja u Crkvi, ali ja nisam bio na takvoj.)
Moje iskustvo te noći nije bilo nikakva duhovna hiperbarična metoda ili psihosomatski doživljaj. Ja sam bio posve oslobođen! Uživao sam u kompletnoj slobodi više od tjedan dana. Nakon tri godine pakla, biti ispunjen mirom je veličanstven doživljaj. Vratila mi se radost, apetit i psihički simptomi su nestali. Demonska vizitacija je nestala, i po prvi put sam odspavao cijelu noć.
Ubrzo nakon susreta s okrutnom stvarnošću shvatio sam da biti oslobođen i ostati oslobođen su dva različita pojma. Jedne mrkle, hladne noći vozio sam doma s posla u džipu, vijugajući kroz uzani šumski put. Neosvjetljeni je put slijedio široki zaljev. Bio sam tako ushićen zbog svoje novonastale slobode da sam glasno uzviknuo; “Svima ću reći o ovome — tako ću pomoći tisućama da zadobiju slobodu!”
Odmah nakon toga je glas u mom umu uzvratio, „Ako to ikomu kažeš, ubit ću te!“
Odjednom su se svi simptomi vratili. Imao sam takav napad panike da nisam mogao čak ni voziti. Upao sam u jarak koji je bio duž puta. Srce mi je tako lupalo da sam hiperventilirao.
Onda sam čuo tihi ali moćan Glas koji me je upitao: „Mrzi li te đavao?“ (Instinktivno sam znao da je to glas Duha Svetoga.)
“Da!” odgovorio sam.
„Zašto te onda nije ubio kada si primio spasenje?“ Glas je ustrajao.
“Ne znam,” odgovorio sam, pokušavajući se sabrati .
„Jer nije mogao! On nema vlast nad tobom osim ako mu je ti dadeš“, Glas me je uvjeravao.
Mir me je obuzimao, vratio se u moju dušu; tjeskoba je polagano nestajala i posve otišla u idućih nekoliko minuta.
Počeo sam vikati, “Slobodan sam! Slobodan!”
Ta se je scena ponovila puno puta u idućih nekoliko godina dok sam malo po malo učio kako ostati slobodan i sačuvati mir.
Kris Vallotton je pomoćni pastor u Bethel Church u Redding, California, gdje služi skupa s Billom Johnsonom već tri desetljeća. Napisao je nekoliko knjiga uključujući i najprodavaniju The Supernatural Ways of Royalty and Heavy Rain. Ovaj je članak izvadak iz Spirit Wars.
