„Kad nije bilo nade da će dobiti djecu, Abraham je u nadi povjerovao. I postao je otac mnogim narodima prema onome što mu je rečeno: »Brojni će biti tvoji potomci« . Abraham je dobro znao da je prošao dob kada može imati djecu jer je imao skoro stotinu godina. Znao je isto tako da Sara ne može rađati, ali nije mu oslabjela vjera. Čekao je da Bog ispuni svoje obećanje i nije sumnjao u nevjeri, nego se ojačao vjerom pa je hvalio Boga. Bio je potpuno uvjeren da Bog može ispuniti ono što je obećao. Zato se »njegova vjera uračunala kao pravednost« . No to što piše »uračunala mu se« ne piše samo za njega nego i za nas. Naša će vjera biti prihvaćena da nas opravda pred Bogom. To će se dogoditi nama koji vjerujemo u Boga koji je uskrisio od mrtvih našega Gospodina Isusa. On je predan da umre za naše grijehe, a uskrsnuo je radi našeg opravdanja.“

Rimljanima 4:18-25 (SHP)

Ova poduka vjere može nam govoriti veoma snažno u vremenima kada “nada kopni”.

Ne samo da govori, već i svjedoči.

Razlika između govora i svjedočanstva je u iskustvu. Vjera o kojoj se govori je iskušana, proživljena, testirana i dokazana djelotvornom.

“Bombardirani” smo raznim informacijama, čitamo različita iskustva ljudi i često na temelju tih iskustava izvlačimo i vlastite zaključke.

Na primjer ako netko želi smršaviti, potražit će svjedočanstvo (iskustvo) nekoga tko je već prošao tim putem i uspio. Materijali s takvim i sličnim sadržajem izvor su zarade onima koji se time bave.

Ako smo skloni vjerovati tuđem iskustvu, zapitajmo se možemo li vjerovati i nečijem duhovnom iskustvu.

Duhovnih iskustava ima mnoštvo, neka od njih čine se proturječnima, te one koji žele ući malo dublje u duhovnost ta proturječnost u duhovnim iskustvima može i zbuniti.

No, ipak postoji put.

Kako da provjerim to iskustvo?

Je li djelotvorno i ima li trajnu vrijednost?

Vjerujem da bi ozbiljni tražitelji istine trebali preispitati svoje duhovne izvore. Provjeriti njihovu autentičnost, primjenjivost i trajnost, te na osnovi određenih činjenica postaviti svoj duhovni kompas.

Proučimo nekoliko objektivnih činjenica, kako bi nam gornji tekst bio više od same narodne ili vjerske priče:

1. Abrahamovo postojanje – nitko ne može reći da je našao njegove kosti, komad odjeće ili neki zapis. No, ipak tri velike svjetske religije (međusobno antagonistične u mnogim područjima) smatraju Abrahama svojim patrijarhom. Na temelju nekih istraživanja živio je između – 1975. g. pr. Kr. u gradu Uru u današnjem južnom Iraku. Odande je otišao prema Kanaanu, današnjem modernom Izrelu i Palestini. Iako njegov život ne možemo smjestiti u određenije vrijeme ipak, na temelju široke rasprostranjenosti “legende” o Abrahamu, moramo zaključiti da je taj čovjek postojao. U povijesnim istraživanjima moramo se držati određenih načela od kojih je jedno od njih mnogostruko spominjanje određene osobe ili događaja u različitim kulturama, što je slučaj sa Abrahamom.
2. Abrahamov utjecaj – veliki narodi poput Židova i Arapa smatraju se Abrahamovim potomcima; to nam govori o utjecaju ovog čovjeka. Ako promotrimo povijest općenito; o nekim stvarima iz daleke povijesti znamo na temelju materijalnih ostataka, pisanih tekstova, narodnih priča… Naravno da su materijalni ostaci nekako najbitniji, ali ako imamo materijalni dokaz bez pratećeg teksta ili priče, taj dokaz možemo tumačiti na različite načine. Najčešće se pokušava povezati priča ili tekst s pronađenim dokazom. Potreban je ključ koji otključava… Pisani tekst o Abrahamu postoji – on se nalazi u Bibliji; kasniji tekst je također i u Kuranu i još nekim spisima. Budući da je Biblija između ostaloga potvrđena i kao povijesna knjiga, možemo zaključiti da je izvještaj o Abrahamu također povijesni izvještaj. Dakako, morat ćemo dodati i “malo vjere”.
3. Abrahamova ostavština – kao što smo i prije govorili da se povijest tumači na temelju nekih elemenata, jedan od njih je i ostavština. Živim u Puli, koja je poznata po lijepoj i očuvanoj areni iz 1. st. po. Kr. Ona je ostavština jedne kulture i vremena. To je materijalna ostavština. Kada se pitamo koja je Abrahamova ostavština nama – sa sigurnošću moramo otići na prvo “arheološko” mjesto, a to Biblija. Tek kada dobro proučimo biblijski izvještaj o Abrahamu, moći ćemo razumjeti njegovu ostavštinu nama. I sada napokon dolazimo do teksta koji smo naveli na početku. Abrahamova baština je NJEGOVA VJERA.
4. Abrahamova vjera ne podrazumijeva nužno vanjsku formu bogosluženja, već se okreće ka srži pobožnosti, a to je vjera ili pouzdanje u Boga. Ako bi pitali ozbiljne biblijske naučenjake o centralnoj temi priče o Abrahamu, vjerujem da bi svi zajedno trebali odgovoriti jednom riječju – VJERA. Njegova vjera ili pouzdanje u Boga imala je čvrsti temelj – obećanje. Na temelju te vjere on se izdigao iznad svojih suvremenika i postao ocem mnogih naroda (u koje definitivno trebamo uključiti sljedbenike velikih religija). I sada bi se definitivno trebalo pitati kako da to nasljedujem, kako da budem uspješan u vremenu u kojem živim i ostvarim želje koje imam u svojem srcu.

Uzmimo ovaj tekst kao ogledni primjerak, tj. svjedočenje o tome kako živjeti po vjeri koju je Abraham prakticirao:

OKOLNOSTI – Nije bilo nade… (”Kad nije bilo nade da će dobiti djecu…”). Drugim riječima, on je sam na neki način bio odustao od toga da će ikada imati djecu. Nije živio u fikciji, “u oblacima” da će se nešto dogoditi… realno je živio, prihvativši činjenicu da nikada neće postati otac.

BOG – Iako je prakticirao nekakvu praotačku pobožnost, Abraham je u jednom trenutku doživio susret sa Bogom koji mu je promijenio smjer života. U tom susretu primio je obećanje da će “postati ocem mnogih naroda”.

NADA – Budući da je obećanje bilo od Boga, on se ponovno počeo nadati da ipak ima mogućnosti za njega. Abraham se ponovno počeo nadati…

VJERA – Jedna od definicija nade je “pozitivno iščekivanje budućih događaja”… Abraham više nije bio u beznađu, očaju niti ravnodušnosti u pogledu svojeg potomstva; imao je neko pozitivno očekivanje. Netko će reći: “Hm, pa imao sam i ja nadu, pa sam se razočarao…” To je istina, imao sam i ja sličnih iskustava. Ipak, njegova nada nije bila temeljena na fiktivnoj ideji, već na Božjem obećanju: “Abraham je u nadi povjerovao… prema onome što mu je rečeno.”

Nada nam je dostatna za neki kraći period, da nas osnaži ili podigne u trenutku slabosti, ali vjera nam je potrebna kako bi ostali postojani u životu i kako bi primili obećano.

NAGRADA – Nakon mnogih godina “čekanja u vjeri”, Abraham je primio ono što mu je obećano. Biblijski nam izvještaj govori o nekoliko elemenata njegove vjere koja je bila temelj na kojem je gradio:

• Povjerovao je i nije sumnjao – iako je bilo trenutaka kada je malaksao, ipak nikad nije dvojio da je ono što je primio kao obećanje od Boga samo njegova fikcija, te odustao od toga. Tijekom čekanja učvršćivao je svoj odnos s Bogom, kao i svoje pouzdanje u Njega. Slijedio je Boga bez obzira na to što nije primio obećanog potomka. Po tom putu iskusio je mnoga iskušenja, ali i mnoge pobjede koje mu je Bog darovao.
• Čekajući da Bog ispuni obećanje slavio je Boga – na taj je način ojačavao svoju vjeru. Jedan od najboljih primjera je da je promijenio ime. Zvao se Abram što znači “uzvišeni otac” i to je ime promijenio u Abraham što znači “otac mnogih naroda ili otac mnoštva”. Zamislite njegove sluge koje su ga morale zvati ocem mnoštva, a čovjek je bio starac bez djece. Na prvi pogled izgledao je kao neki “otkačeni starac”, ali on je prakticirao jednu duhovnu disciplinu koju možemo nazvati “stajanje u vjeri”. Stajanje u vjeri nije pasivno stajanje – to je pozicija u koju se Abraham svjesno postavio čekajući, ili još bolje, iščekujući ispunjenje obećanja.
• Dok je čekao… Abraham je slavio Boga zahvaljujući mu na djetetu koje još nije primio. Slavio je Boga… možda ovim riječima: “Bože, uvjeren sam da si ti sposoban ispuniti svoje obećanje. Ti si onaj koji put stvaraš, čudesa činiš, svijetliš u tami…” Tu duhovnu disciplinu mogli bi nazvati “ispovijedanje vjere”. Ono nije govorenje o općenitom vjerovanju, već o specifičnoj istini koja nam je otkrivena i obećana.
• Pravednost – kako je Abraham primio riječ od Boga, tako se Bog odnosio prema njemu. Budući da je riječ primio vjerom, to je Bogu bilo ugodno i Bog ga je proglasio pravednim… Biti pravedan znači biti bez grijeha, tj. bilo kakve krivnje pred Bogom. Očito je da su Bogu bili ugodni Abrahamovo razmišljanje i postupci koji su bili usklađeni s onim što mu je obećano. Abraham je u konačnici primio obećanog potomka, te ostao pravedan do kraja života. Pravednost je bila ono što je Bogu bilo ugodno i bitno. Bog nije želio tom čovjeku, kojeg je kasnije nazvao svojim prijateljem, samo dati sina, tj. ono za čim je Abraham čeznuo. On mu je dao mnogo više; kroz vjeru je primio pravednost što u konačnici znači vječni život. Pravednost koju je primio nije zaradio. On ju je postigao na temelju vjere u Božje obećanje.

 

Primjena za nas danas

Abraham nije narodni mit, nadam se da smo to uspjeli raščistiti.

Njegov život i vjera dani su nam kao primjer – svjedočanstvo koje nam garantira da ćemo, ako krenemo Abrahamovim stopama, primiti nagradu koju je i on primio.

Budi osoba nade… koja će očekivati pozitivne ishode u svojem životu.

Vjerovati Bogu na riječ znači vjerom primiti Njegovo obećanje.

Stajati na obećanju znači imati potpuno pouzdanje da je Bog vjeran i da je sposoban učiniti što je obećao.

Stajati na obećanju poziv je na “akciju”- počni zahvaljivati Bogu i podsjećati se svakodnevno na Njegova obećanja.

 

Postoji nekoliko razina blagoslova vjere:

– primanje onoga za što vjerujemo (zdravlje, financije…)

– opravdanje

– spasenje

“Naša će vjera biti prihvaćena da nas opravda pred Bogom. To će se dogoditi nama koji vjerujemo u Boga koji je uskrisio od mrtvih našega Gospodina Isusa. On je predan da umre za naše grijehe, a uskrsnuo je radi našeg opravdanja.” – Rimljanima 4:24,25 (SHP)

Kako bi i danas svatko od nas mogao imati Abrahamov duhovni uspjeh i postojanost, jako je bitno držati se vjere koju je on prakticirao.

Budući da smo čitali novozavjetni tekst o Abrahamu, smatram da trebamo zaključiti s onim što je apostol Pavao naglasio.

Bogu je bitno stanje tvoje duše.

Je li ona pravedna pred Njim?

Svatko bi u sebi mogao naći i dobro i loše, no pitajmo se: “Što Bog vidi u nama?”

Opravdavajuća vjera je pouzdanje da je Bog taj koji spašava.

To je vjera u Isusa Krista!

U Njegovo djelo koje je učinio na križu.

On je umjesto nas primio kaznu za naše grijehe, umro je zbog toga, ali je trećeg dana uskrsnuo.

Uskrsnuće je dokaz da je Isus učinio dobro djelo, On nije ostao u lancima smrti, već je ustao od mrtvih i na taj način pokazao da je pravednost jača od smrti i grijeha.

To je poruka u koju smo pozvani povjerovati.

Svakoga koji povjeruje u ovu poruku Bog će zbog vjere učiniti pravednim. Oprostiti mu grijehe i očistiti ga od svake nepravednosti koju je imao u svome životu.

Vjerujem da Bog želi vidjeti tvoju vjeru i da te poziva bliže k sebi.

Odluka je tvoja.

Uzmi vrijeme i pomoli se Bogu, reci mu svojim riječima svoje grijehe, strahove, želje…

Pozovi Isusa da dođe u tvoje srce i da postane Gospodar tvoga života…

 

Autor: Petar Fabijanić