DETALJI NOVOSTI

24.11.2015.

Božji doticaj mijenja ljude

Iako sam bio tek malo dijete, sjećam se i danas dana kada smo došli u crkvu u Dubravu. Imao sam sreće što sam kao dijete došao u crkvu živoga Boga, iako me tada to nije previše zanimalo. U ranim godinama dogodile su mi se dvije ozbiljne nezgode. Najprije sam s tek nekoliko godina nepažnjom u svoj organizam unio mačju dlaku. Od gutanja mačje dlake inače se može umrijeti, ali mene je Bog potpuno sačuvao bez posljedica. Nekoliko godina kasnije pojeo sam riblju kost koja je bila velika oko 5 cm. Pošto je nisu mogli izvaditi na živo, izvadili su je operacijom i opet uz Božju pomoć sve je prošlo dobro. Dan danas ta riblja kost je zadržana u bolnici kao primjer studentima. Kroz moje djetinjstvo crkva i nije imala previše utjecaja na moje ponašanje, jer kao svako dijete naučio sam lagati, psovati i ostale stvari koje mi nisu na ponos.

Tek kasnije redoviti dolasci i učenja crkve imala su neki utjecaj na mene. Nikad nisam pušio, pio ili drogirao se, ali u meni je bila praznina za koju nisam ni znao. U višim razredima osnovne škole počeo sam igrati igru “League of Legends”.  Za tu igru čuo sam od prijatelja koji mi je za nju rekao tijekom slobodnog sata vjeronauka na koji nismo išli. Igranje te igre ubrzo se pretvorilo u žestoku ovisnost, ali to nije bio veliki problem u osnovnoj školi jer gradivo nije bilo zahtjevno. Pretvorilo se u ovisnost na toj razini da sam dnevno provodio igrajući tu igru 5 do 6 sati. Uz to vrijeme igranja, satima sam proučavao igru na raznim web stranicama.

Pred upis u srednju školu pojavili su se još neki problemi. Bio sam na knap s bodovima za upis i školska doktorica me je jednom prilikom dok sam bio doma nazvala i rekla mi da nažalost neću moći se upisati jer nisam mogao čitati one šarene brojeve na sistematskom pregledu, to jest daltonist sam na određene nijanse. Mojim roditeljima to je bio veliki problem iako sam ja jednostavno vjerovao da ću upasti u tu školu. Zbog tog poziva školske doktorice morao sam otići na dodatan pregled u neku bolnicu. Za taj pregled inače se treba čekati do 6 mjeseci, a ja sam bio primljen sljedeći dan. Ta doktorica je rekla da to zapravo nije nikakav ozbiljan problem i da se mogu upisati. Problem je što sam bio 10 mjesta ispod liste. Na dan kada su došli konačni rezultati upao sam kao zadnji učenik na listi.

Kroz sav taj period dolazio sam u crkvu ne zbog nekakve gladi za Bogom, nego iz religioznog čina. Nedjelja je dan kada se ide u crkvu, zar ne? Na umjetničku večer u crkvu sam izašao s dva prijatelja. Počeli smo pričati o Bogu. Više ne znam kako smo došli na tu temu. Njihova promjena je ono što je mene privuklo. Znao sam za jednog od njih kako se prije ponašao, govorio i što je otprilike radio. Na neki način, bio sam ljubomoran na njih zbog onoga što imaju.

Uslijedio je kršćanski kamp za mlade u Puli. U početku nisam bio impresioniran službama. Trajale su po 5 sati, a ja sam se osjećao samo kao promatrač. Gledao sam kako ljudi oko mene doživljavaju Boga kroz razne načine i manifestacije, a ja bih samo pjevao pjesmice slavljenja sa strane. Zamislite 5 sati stajanja i pjevanja pjesama u hangaru po vrućini. Prije nego što me je Bog dotaknuo, polako mi je počelo biti dosta cijelog kampa. Svi su pričali kako im je predobro, a ja se već treći dan osjećao kao promatrač. Treći dan konferencije, pastor Pero je pitao želi li tko doživjeti doticaj od Boga. U sebi sam pomislio da je napokon došao red na mene. Došao sam naprijed gdje su molili za ljude. Pastor Pero je u položio ruku na mene, ali ništa se nije isprva dogodilo. Nakon nekog vremena noge su mi se počele tresti i dok su mi se noge tresle, počeo sam se moliti i došao je pastor Benjamin. Počeo je moliti za mene i polako sam se srušio na pod, iskotrljao se ispod bine i počeo tresti. Tresao sam se i uživao u Božjoj prisutnosti ispod bine oko 2 sata. Dok se to događalo, Bog mi progovorio neke stvari. Bio sam sretan što je napokon došao red na mene i nisam htio da prestane. Teško je opisati točno kako je to izgledalo i što se točno događalo sa mnom, ali nakon tog doticaja nisam ostao isti. Počeo sam uistinu tražiti Boga i mijenjati se.

Nakon tog susreta odmah sam prestao igrati “League of Legends” i psovati, što mi je i dan danas čudesno. Uopće se nisam trudio prestati psovati nego jednostavno se tako više nisam izražavao. Prije sam većinu dana provodio na računalu i to je bio velik dio mog života, a sada skoro da ga i ne koristim. Nakon onoga što sam iskusio na kampu u Puli život mi se potpuno preokrenuo. Nastavio sam ići u crkvu, ali sada zbog gladi za Bogom. Shvatio sam da bez Njega nitko ne može biti potpuno sretan i odlučio sam živjeti po Njegovoj volji. Promjena je također bilo i u školi. Dobio sam želju za učenjem i iz srednje-lošeg učenika u razredu, postao sam među najboljima. Da sam samo nastavio ići u crkvu, slušati propovijedi i raditi stvari kao prije – to me ne bi promijenilo, ali Božji doticaj mijenja ljude.

 

Autor: Antonio Kranjčina

PODIJELI ČLANAK