DETALJI NOVOSTI

26.09.2014.

Isus mi je iscijelio srce

Po zanimanju sam novinarka; obično je moj zadatak pričati tuđe priče, no danas ću vam ispričati svoju. Od rođenja sam osoba s invaliditetom, što me je obilježilo na poseban način. Bolje rečeno, ništa se u mom životu nije odigravalo očekivanim tokom. Moji roditelji i ja često smo putovali i posjećivali različite liječnike, tražeći metodu pomoću koje bi se moje fizičko stanje poboljšalo. No, nakon određenih postignuća, značajnijih pomaka nije bilo.

click To me potaklo da u tinejdžerskom razdoblju počnem razmišljati o smislu života. Nekome tko bi gledao moj život sa strane, moglo se učiniti da sve ima smisla: odrasla sam u obitelji punoj ljubavi, vježbama smo postigli da mogu hodati uz nečiju pomoć, u školi sam bila odlikašica, a vršnjaci su me dobro prihvaćali. Ipak, unatoč svemu, neprestano sam imala osjećaj da mi nešto nedostaje; iznutra sam se osjećala praznom. Isprva sam mislila da ću se bolje osjećati ako bolje budem hodala, no činilo se da je upravo suprotno; fizički napredak kao da je samo produbljivao prazninu koju sam osjećala u sebi. Stoga sam se često pitala koji je smisao svega. Ako je smisao da bolje hodam, zašto ljudi koji “dobro” hodaju nisu sretni?

Budući da nisam mogla pronaći ništa što bi me uistinu ispunilo, ignorirala sam osjećaj praznine i nastojala “pobjeći” od stvarnosti. Gledanje sporta i navijanje bilo je idealno za to. Najprije sam počela s tatom gledati nogomet.„Žestoko“ sam navijala za Hajduk, koji je za mene bio simbol inata, toga da se boriš i kad te svi otpisuju. Malo po malo, zavoljela sam i ostale sportove, najprije tenis, zbog uspjeha Gorana Ivaniševića. Gledanje utakmice značilo je rješavanje potisnutih emocija pa sam mnogo puta svoje frustracije umanjivala vikanjem i psovanjem za vrijeme utakmice te plačem na kraju. Sportaši su za mene bili superheroji, a njihove pobjede prividno su me ispunjavale iznutra. Zbog toga sam postala ovisna o gledanju sporta. Tako sam postepeno svoje prijatelje i bližnje gurala na stranu, jer mi je Hajduk bio važniji, utakmice Hrvatske reprezentacije u bilo kojem sportu “pitanje života i smrti”, a prijenosi sa Australian Opena u tri ujutro, užitak koji ništa nije moglo zamijeniti. Sve sam podređivala gledanju utakmica, a s ljudima sam se družila jedino kad utakmicanije bilo. Postajala sam sve hladnija i neosjetljivija na stvarnost, a sve više uživljena i zagrijana za sport.

Druga mogućnost za “bijeg” od stvarnosti bila je škola, gdje je od samog početka sve bilo super. Pohađala sam redovno obrazovanje. Učiteljica me zbilja gledala jednako kao i druge te je u meni vidjela osobu kakva sam zapravo željela biti. Mislim da je gledala samo u ono što sam imala i tkosam mogla postati. Zbog toga su me kolege iz razreda jako dobro prihvatile. Ali, bez obzira na to, imala sam osjećaj manje vrijednosti, jer ne hodam kao drugi. Budući da sam bila odlikašica, škola je za mene bila mjesto gdje sam, prije svega samoj sebi, dokazivala da vrijedim jednako koliko i drugi. Bez obzira na to, činilo mi se da nikad nisam dovoljno dobra.

Kao da sam živjela u dva paralelna svemira: jedan u kojemu je sve bilo idealno (škola i gledanje sporta) i drugi u kojem je samo naizgled sve bilo kako treba (stvarnost). Pokušala sam sve; odlazak kod psihologa, operacije, homeopatiju…, ali ništa se nije mijenjalo. Osjećala sam krivnju zbog togašto bježim od stvarnosti i nemoć da išta u toj stvarnosti promijenim. Na početku srednje škole, prijatelj s kojim sam najčešće gledala sport odselio je u drugi grad. Gledanje sporta mi više nije imalo smisla, a i u školi sam popustila. Više nisam imala gdje “pobjeći” i morala sam se suočiti sa stvarnošću. Dvije godine mi je to nekako i uspijevalo, ali na svoj 17. rođendan sam shvatila da se bojim budućnosti. Preda mnom je bilo mnogo velikih odluka i ogromna neizvjesnost. Za nešto više od godinu dana trebala sam upisati fakultet, preseliti se u Zagreb i započeti samostalan život. Osim toga, počela sam razmišljati kako me čeka još 80-ak godina života, u najboljem slučaju. Pitala sam se: „Što slijedi iza toga?

Budući da su od samog rođenja prognoze bile loše (liječnici su čak mislili da ću umrijeti), vjerovala sam da Bog postoji i da je čudesno intervenirao da preživim. Moji roditelji su ateisti, ali sestri i meni nisu zabranjivali da slušamo o vjeri. Išle smo na vjeronauk i na mise u Katoličku crkvu. Tamo sam se osjećala čudno, mislila sam da je Bog ljut na mene. Učili su me da On daje svakome svoj križ, a da je moj invaliditet, za što sam poslije shvatila da nije u skladu s Biblijom. Uvijek sam htjela pitati Boga zašto je baš mene u prvim danima života spasio od smrti. Što se dogodilo? Jesam li ja Njega „zeznula“ i preživjela, ali zato imam invaliditet, ili je On mene „zeznuo“ i dao mi život koji se sastoji od puno vježbanja, da bih došla do onoga što je većini dano rođenjem, i tek ponešto uživanja u sportu u slobodnom vremenu?

Konačno, nedugo nakon mog 17. rođendana, jedna bliska osoba mi je počela pričati o tome kako je upoznala Krista. Obećala mi je da će me odvesti u malo drugačiju crkvu kad dođem u Zagreb. Znala sam da nemam što izgubiti pa sam pristala. Na prvoj službi sam bila šokirana svime. Ljudi su bili radosni, pričali su, smijali se. Nigdje nije bilo kipova ni slika svetaca. Najveći šok su mi bile gitare. “Jesmo mi to došle na koncert ili u crkvu?”, pitala sam se. Jedan poznanik mi je prišao i rekao: „Isus te voli!“ Mislila sam da govori nekome iza mene i počela sam se osvrtati da vidim koga to Isus voli. Rekao je: “Tebe voli”. To mi je bilo jako čudno; zašto bi mene Isus volio kad ima toliko puno ljudi koji mogu trčati? Znam, zvuči čudno, ali u to sam vrijeme zbilja tako razmišljala. Onda je propovjednica rekla da nas On voli onakve kakvi jesmo, sa svim vrlinama i manama te je pozvala ljude da izađu na molitvu. Tijekom te molitve doživjela sam nešto prekrasno – Isus me dotaknuo.

U narednih godinu dana On je promijenio mnoge stvari u mom životu. Prazninu koju sam toliko dugo osjećala u sebi, Bog je ispunio Svojom ljubavlju. Odjednom mi je sve imalo smisla. Znala sam da, što god da se u mom životu dogodi, pozitivno ili negativno, Isus će biti uz mene i dati mi snagu za sve što me čeka. Pouzdajući se u Njega, bez većih problema sam upisala željeni fakultet u Zagrebu. Novinarstvo je postalo moj dosanjani san.

Budući da sam cijeli život imala osjećaj manje vrijednosti u odnosu na druge, bojala sam se razgovarati sa nepoznatim ljudima i osjećala sam se neugodno u velikom društvu. Zbog toga sam na fakultetu imala dosta problema. Profesori su nam govorili da moramo biti komunikativni i da, ako nismo takvi po prirodi, to ne možemo nadoknaditi. Najteže bi mi bilo kad sam morala održati prezentaciju pred punomdvoranom. Pitala sam se je li novinarstvo uopće za mene. Molila sam Boga i On je postepeno uklonio taj strah i nelagodu. Isus je iscijelio sve rane u mom srcu i učinio me sretnom. Ispunio me mirom i sigurnošću. Postala sam komunikativnija i otvorenija prema drugim ljudima. Vodio me i prema onima koje sam, zbog ovisnosti o sportu, odbacila od sebe te su mnogi odnosi ponovno uspostavljeni. Sada je to bilo na posve drugačiji način, jer sam mogla davati i primati ljubav, bez straha kako će drugi na to reagirati. Znala sam da se nemam čega sramiti, jer je Isus na križu ponio sve negativno iz mog života. Kao što Biblija kaže: „Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.“ (Izaija 43:4).

Na drugoj godini fakulteta, Bog mi je, kroz svjedočanstvo druge osobe, pokazao da je, ono što sam smatrala ljubavlju prema sportu, zapravo bila ovisnost, kao i svaka druga. Gledanje sporta me svakim danom sve više odvlačilo odstvarnosti. Dane sam dijelila na one u kojima ima ili nema utakmica. Znala sam da bi Bog trebao biti najbitniji, ali ipak sam zbog utakmica propuštala službe i prekidala molitvu. Sportaši o kojima sam znala samo iz medija bili su mi mnogo bitniji od ljudi koje sam osobno poznavala. Tvrdoglavo sam zatvarala oči pred istinom, no željela sam slobodu od te ovisnosti. Kada mi je Bog to pokazao, znala sam da je vrijeme da poduzmem nešto konkretno. Počela sam manje gledati utakmice i moliti u vrijeme koje mi je inače bilo rezervirano za navijanje. Bog me postepeno izveo iz toga i učinio da danas mogu, ali i ne moram gledati utakmice. Ne nerviram se oko rezultata, a mogu biti i pasivni promatrač. Moj Bog je nadvladao ono što je u mom životu bilo iznad Njega.

Isus je promijenio moj karakter i stavove, tako da više nisam imala predrasude prema određenim skupinama ljudi s kojima sam u životu imala loših iskustava. Osamostalila sam se i završila Biblijsku školu. Tri godine poslije i moje fizičko stanje se značajno poboljšalo. Bog me oslobodio straha zbog kojeg mi je kod hodanja bila neophodna pomoć druge osobe. Počela sam hodati samostalno, koristeći najprije hodalicu, a potom štapove. Nakon završetka fakulteta, zaposlila sam se u struci. Položila sam vozačkiispit i vozim svoj auto. Iako još ne mogu sjesti u auto i sama otići negdje, vožnja je jedna od najvećih pobjeda koju mi je Bog dao. Naime, zbog invaliditeta sam trebala proći kroz neke procjene prije samog učenja vožnje. Također, tijekom učenja vožnje, trebalo mi je više vremena za to nego drugima, no Bog mi je dao snage da ustrajem.

Znam da me čeka još puno izazova u vožnji i u životu, ali sigurna sam da će me Isus i dalje milostivo voditi u svemu, kao i u proteklom desetljeću. Ako me obnovio iznutra i ispunio veliku prazninu koju sam osjećala, može mi dati i bilo što drugo. Njemu ništa nije nemoguće, a moja najveća želja je da ljudi oko mene to vide i u mom životu, da se Isus proslavi. Ne zaboravite, On nije pristran i ono što je učinio za mene, može učiniti i za Vas.

PODIJELI ČLANAK