„Naša je pak domovina na nebesima.“ (Filipljanima 3:20)
Od rođenja svaki čovjek traži svoj identitet, pripadnost. Zajednički jezik, mentalitet, kultura, povijest, pjesme, ratovi i naravno …utakmice – sve to povezuje jedan narod, domovinu. Mi smo našu smo dugo čekali, a opet toliko je snova neostvareno. Njezinim se pobjedama radujemo, ali promašaji i nepravde u domovini nas itekako rastužuju. Da, s razlogom je svaki od nas rođen ovdje, ali još važnije je nanovo rođenjem svome narodu biti sol i svjetlo.
Svi su narodi od Boga stvoreni i svi su oni pozvani pokloniti se Bogu! Stvorivši najmanji narod na svijetu (Postanak 12:2)., kako je najavio – Bog se objavio svima, jer nije pristran već pravedan. Bog dobro poznaje početak, uspone i padove baš svakog od njih, te ih sve u ljubavi zove natrag k sebi, u spasenje. Isus je pobijedio čitav svijet (Ivan 16:33) pa i svoj povratak uvjetuje time da se evanđelje „propovijeda u svakome njegovom kutu“, dakle svim narodima. U konačnici obećao je vjernima da „će On prebivati s njima: oni će biti narod njegov“ (Otkrivenje 21:3).
Kome onda vjernici više pripadaju? Narodu u čijoj su kulturi, jeziku, običajima odgojeni ili onome kojem su obraćenjem pribrojeni? Nije li obraćenjem domovina kojoj stremimo ipak ona nebeska? Raduju li se vjernici njoj kao i ovoj zemaljskoj?
Religija od domovine može napraviti idola koji i zlo opravdava, ali prava vjera je drugačija. Ona poziva na ljubav prema svim ljudima, pa i neprijateljima i nespašenima, neovisno o porijeklu i prošlosti. Emocije prema „svome“ i „našima“ mogu ponijeti, ali ako je u nama “sve novo nastalo” pozvani smo biti veleposlanici neba s „vjerodajnicama” dobivenim odozgo. Dijelimo li iz ljubavi „čitavu istinu“ baš svima na koje nas Duh uputi ili nešto prešućujemo, neke izbjegavamo nauštrb Isusa? Propovijedajući beskompromisno hoće li nas “naši” primiti ili odbaciti? A kako su Isusa primili Njegovi?
Prije dvije tisuće godina Isus je razočarao mnoge Židove koji su kao ugnjetavani od strane Rima očekivali Mesiju ratnika, osloboditelja od tiranije. Isus im je nudio slobodu koju oni nisu razumjeli, a još pritom poštivao vlast Rima i neke poreznike nazivao prijateljima! Kakvu slobodu mi danas tražimo i nudimo? Slobodu „od stoljeća sedmog“ ili slobodu „biti svoj na svome“? Naš Bog nije gluh na nepravde, ali On nudi slobodu od grijeha i smrti. Jedino kroz pokajanje, nutarnju promjenu, oprost ulazimo u potpunu slobodu. To je ponuđeno i obećano svakom pojedincu, ali i narodima. Donosimo li to svome narodu, da bude „kako na nebu, tako i na zemlji“?
Kraljevstvo svijeta je podijeljeno i vidljive pukotine opet postaju ponori. Isus je to najavio i doista “narod ustaje protiv naroda”, jer svaki ima svoje interese i snove, svoj povijesni udžbenik, večernji dnevnik i stručne komentatore svega i svačega.
Ratna zbivanja na istoku podsjetila su nas u mnogočemu na naše ratove i rane koje smo mislili da su zacijeljene ipak su mnoge zapekle. U medijskom prestrojavanju kao da smo se svi opet našli u istim ulogama. Zapad protiv Istoka, dobro protiv zla. No, Isus koji je Princ mira sumnjam da bira strane sad kad je opet rat postao mnogima „svet“. Kojoj domovini poslužiti u kaosu rata? Blagoslivljati napadnute, napadača ili jedne i druge? Ako doista “nismo od ovog svijeta”, pozvani smo gledati neki drugi, nebeski dnevnik. Umjesto informacija doći do Božjih inspiracija i biti miritelji umjesto promatrača, navijača.
Da li je onaj tko se mača laća Isusov učenik? Petar je branio Isusa, ali mač je morao vratiti u korice. Isus je donio slobodu i iscjeljenje, jer nije tražio borbu tijela, u duhovnome ratu. „Klonite se idola“, vapio je Pavao u poslanicama, pa nemojmo da nam Isus na koncu kaže da nam je zemaljska domovina idol, bliža i draža od one obećane po vjeri, na nebu.
Isus je stalno preskakao zidine predrasuda, podjela. Zamislite samo ići u Samariju, kakva je to sablazan bila Židovima! Misionari su stoljećima slijedili taj primjer, ali danas propovjednika koji obiđe vjerne u Rusiji neka braća na Zapadu prozivaju da „krši sankcije“. Sankcije kojeg Kraljevstva? Zar nismo od Boga, po Duhu pozvani propovijedati svima i posvuda?
Što nam je dakle činiti? Kršćani ne bi trebali stavljati evanđelje „na pauzu“. Molimo uvijek za sve, a pomozimo potrebitima i nudimo uvijek i svima Gospodina, da se svi spase! Pa, sam Isus je bio izbjeglica, možemo li dakle okrenuti glavu od njih? Politika crta granice te donosi prividan mir kao odnos moći zemaljskim kraljevstvima. Prizemna je to i nedovoljna mudrost koja rijetko priznaje svoje greške.
Da, molimo za narod iz kojeg potičemo, radujemo se s njim i plačemo. Budimo „Hrvati s Hrvatima“, da otkriju vječno Kraljevstvo. Budimo u miru sa svima, ali mir nije u medijima ovoga svijeta, već u Bogu. Molimo, ali svi izmoljeni blagoslovi su nedovoljni bez ploda obraćenja. Blagoslivljamo ljude na vlasti, ali bez iluzija „ne pouzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja!’ (Psalma 146:3). Ako ste Bogu ugodni i poslušni svome ćete narodu biti uistinu „izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo« (1. Petrova 2:6-9).
Autor: K.C.
