Počet ću pisati kao da već pišem godinama i kao da je sve ovo što govorim svima donekle znano. Što na kraju gledajući i je. Biti majka, žena, domaćica, Božji sluga, prijateljica, službenica, tješiteljica, nositeljica pravde, policajka… Mogla bih tako nabrajati i nabrajati, no hajdemo staviti srce na stol (kako kaže draga mi sestra u Kristu) srce jedne majke koja duboko čezne da sve što radi bude samo prema jednom ispunjenju «Dobro došla dobra i vjerna sluškinjo moja».
Danas je moja najstarija kćerkica, recimo da se zove Petra, (9 g.) zasjala u pravom sjaju bunta, a zatim Božje poniznosti, ljubavi i utjehe.
Poraz
Koliko puta govorimo neke stvari koje kao da se odbijaju o zid i vraćaju k nama lupajući nas po glavi.
Škola. Zadaće. Nove lekcije. Nove situacije. Problemi. Svaki dan ista priča. Trudimo se oko naše djece u želji da steknu kvalitetno obrazovanje. Trčimo zajedno s njima jer znamo da ako propuste sada poslije će im biti teže. Pratimo tempo koji ne usporava, već je sa svakim razredom sve teži i brži.
Petra, treći razred. Upravni i neupravni govor. Kako se nama, odraslima, te stvari čine jednostavnim, logičnim, a njima najteže breme koje smo mogli staviti na njih.
Razgovaramo o tome, prolazimo kroz rečenice. Stavljamo dvotočke, znakove gore, dolje, zareze…. Pitam, sve zna. Ispit u ponedjeljak. Ocjena: jedinica. ???? Što smo mi radile? Što je ona slušala? Što sam ja govorila?
Znate li dragi roditelji, što je to za nas? Poraz! P – O – R – A – Z. Kad moje dijete pobjeđuje i ja pobjeđujem. Kad moje dijete gubi, gubim i ja. Doživljavam li to osobno? A kako bi drugo? Pa to je (osobno) moje dijete! Moja slika u ogledalu. Moje nastojanje i trud.
Ok. Skuliram se na prvu, jer je mala mudro to izvela. Prvo mi je prezentirala pet petica. Tri petice iz tjelesnog i dvije iz matematike. Ja sva sretna. Radujem se s njom. Cvjetam. I onda sasvim tiho. «Dobila sam još i jedinicu iz hrvatskog»
Muk. Tišina. Radost je zamijenila tuga. A tugu ljutnja. No nije tu bilo baš nekog pranja, jer ne želim izgubiti njen interes svojom brzopletošću. Sve je to dio odgoja, nova prilika za poduku. Moram biti trijezne glave. I onda ja lijepo, izrecitiram par rečenica o tome kako to nije dobro. Što je i ona svjesna. Jednu rečenicu o tome kako sam ja kod kuće da bi njoj pružila sve što treba. Još jednu o tome, kako smo prolazile kroz to i kako je znala. Zaključak. Moramo vježbat. U mojoj glavi još jedan novi posao. Moje dijete to mora savladati.
Cijeli tjedan, pišemo, vježbamo, razgovaramo. Stvarno, ona ništa ne kuži!!! Što sam je radila prošli tjedan? Na osnovu čega sam ja zaključila da ona zna? Na temelju par točnih odgovora???!!! Na temelju klimanja glave i njenog komentara, «mama sve znam». Koja sam ja naivka! Dijete me preveslalo!
Krećemo ispočetka. Nakon par dana ona je već na rubu. Puca po šavovima. Vidim da joj je dosta. No, također vidim da ne kuži sve 100 %. Ponovo ispit. Trojka. Da li sam zadovoljna? Ne nisam!
Kraj tjedna. Nedjelja. Ja ne odustajem. Želim da to savlada. Opet vježba. Izmišljam rečenice. Zovem je da dođe. Njoj se ne da, no mamin glas nije bio mio i drag, već zapovjednički. Ona dolazi, čitam joj rečenice jer zajedno s njom želim proći kroz to misleći, biti će joj zanimljivije. Na koncu čupa kemijsku iz moje ruke i sprema u pernicu, te mi povišenim tonom ljutito govori: «Ne smiješ to koristiti jer ćeš mi potrošiti tintu….»
Moje srce je slomljeno. Da li zbog tog njenog stava? Ma ne. To je samo kap na sva događanja tokom tjedna. Koliko puta dnevno sam rekla «pospremi stol», «stavite suđe u perilicu», «pospremite sobu» «prljavi veš u perilicu»…. Koliko sam sati provela pišući zadaću sa prvašićem. Učila prirodu sa trečašićem. Mijenjala pelene i brisala guze. Kuhala ručak i vješala veš. Peglala košulje i vozila djecu u školu. Bila mironoša u sukobima. Ostajala budna dok svi nisu pozaspali, da bar na kratko saberem misli… I tako bih mogla nabrajati, no mislim da me vi mame i poneki kućni tata, kužite.
Moj pogled, njoj je značio više od tisuću riječi. Ustala sam i otišla u svoju sobu.
Da, mama je otišla u sobu da se sabere. Ili bolje, da ne uljepšavam, mama je otišla u sobu da pusti koju suzu. Onako, kako samo mame to znaju, čitavim srcem i dušom. No, ne zbog tog događaja, već zbog tereta majčinske ljubavi i čežnje koju nosim svaki dan. Zbog truda i doživljenog neuspjeha. Zbog podrške koje nema kada ti najviše treba. Zbog onih ženskih dana u mjesecu, kada imaš osjećaj da su svi protiv tebe. Zbog… znate već čega.
Sjaj poniznosti, ljubavi i utjehe
Ležim na krevetu. Suze teku niz moje lice, ko slapovi Niagare. U srcu tuga. U glavi tisuću misli poraza. «Bože, što krivo radim, gdje griješim? Ako griješim, želim se mijenjati, jer znam da mogu bolje»
Ja trebam utjehu i ohrabrenje. Jedna obična mala mama, malo je down i treba nekog da je podigne. I naravno, zar je Gospodin ikada zakazao? Da li je zaboravio? Dopustio da uvene njegov cvijetak?
Otvaraju se vrata sobe, polako i sasvim malo, netko je provirio i zatvorio vrata. Ponovo se otvaraju. Netko ulazi i zatvara vrata. Dolazi do mene. Gleda me. Svojom malom ručicom briše moje suze. Zagrli me i legne kraj mene. Moja Petra. Riječi nisu bile potrebne. Kao rukom odnesena je sva žalost. Sva bol u srcu je nestala. Mir Božji nas je prekrio. U oblaku Božje slave mi smo prebivale. I ona je pustila suzu, sasvim tiho da ja ne vidim.
Trajalo je sasvim dovoljno da me Gospodin obnovi, nahrani i podigne. Obje smo bile zadovoljne, a ona ni ne zna da je Gospodin služio kroz nju. Samo svojom dječjom ljubavlju prema mami i poslušnošću tihom glasiću u glavi koji joj je rekao «Idi mami»,
Ona je pomakla brdo!
Učinila da rijeke poteku u pustinji!
Učinila da mama ponosno zasja!
Više ništa nije bilo teško. Rečenice su došle u upravni i neupravni govor.
Jedan običan dan dobio je svoju posebnost i čar. Moj Gospodin se proslavio!!!
Drage mame, držite se i pišite. Vodimo žestoke borbe, no pobjede su naše. Gospodin bdije nad svojom riječju da je ispuni.
Autor: Branka Menalo
