U jednoj od mojih nedavnih diskusija pozornost mi je privukla jedna osoba koja se neprestano pozivala na ono što Rimokatolička Crkva zove deuterokanonskim (drugokanonskim – prijevod riječi) knjigama, a crkveni oci apokrifnim knjigama. Moja pozornost toj temi je potaknuta tvrdoglavim (višestrukim) pozivanjem na te knjige i tvrdnjama da su protestanti izbacili te knjige iz Biblije.

Za rimokatolike su te knjige jako važne. Oni u njima nalaze temelj za nauk o molitvi i misi za mrtve ljude, kao i temelj za to da umrli mogu moliti za žive (2. Makabejcima).

Kada su nastale te knjige? Ovisno o pojedinoj knjizi; negdje u razdoblju od drugog do polovice prvog stoljeća prije Krista (za neke smatraju da su nastale i u prvom stoljeću poslije Krista). Vrlo je teško odrediti točan datum, jer se to u knjigama ne navodi, ali se smatra da je Prva o Makabejcima pisana oko 100. g. prije Krista, dok je Druga pisana poslije, jer je Jason Cirenac koji se spominje kao povijesni izvor za tu knjigu (2 Mak 2:23) živio oko 100. g. prije Krista.

Koje su knjige drugokanonske ili apokrifne – kako ih naziva sv. Jeronim? Važno je napomenuti da Rimokatolička i Pravoslavna Crkva imaju različite popise, pa ćemo ih sve nabrojiti. To su Tobija, Judita, Makabejcima (Prva, Druga, Treća, Četvrta), Knjiga mudrosti, Sirah, Baruh, Ezra. Pored ovih postoje manji tekstovi pridodani u neke druge knjige.

Jedan od argumenata koje rimokatolici koriste za drugokanonsku vjerodostojnost tih knjiga je da su te knjige uvrštene u Septuagintu (Prijevod sedamdesetorice). No, je li to zaista tako? Septuaginta je prevođena u razdoblju od otprilike 254. – 132. godine prije Krista. Ako su, primjerice, Prva i Druga o Makabejcima i Judita pisane od 100. do 50. godine prije Krista, kako su mogle biti u Prijevodu sedamdesetorice, kad još nisu bile napisane? Da nisu bile dio Septuaginte svjedoči nam i jeruzalemski biskup Ćiril, u navodu koji ću poslije spomenuti.

Drugi argument koji rimokatolici koriste za drugokanonsku vjerodostojnost tih knjiga je činjenica da se većina tih knjiga može naći u Vulgati, te Sinajskom i Aleksandrijskom kodeksu biblijskih knjiga. Ti spisi potječu iz četvrtog i petog stoljeća i nisu svi identični – neki imaju veći, a neki manji broj knjiga, odnosno, jedni nemaju knjige koje drugi imaju (i jedni i drugi imaju sve općeprihvaćene biblijske knjige). To nam pokazuje da su neke knjige bile važne za jedne, dok za druge nisu, odnosno, da se u tim kodeksima ne nalaze samo kanonske knjige, već i one za koje se mislilo da imaju neku drugu vrijednost. Tako, primjerice, u Aleksandrijskom kodeksu nemamo Drugu i Treću Makabejcima, ali imamo Herminog “Pastira”, Barnabinu poslanicu, Četvrtu Makabejcima i Drugu Ezrinu. Od istih knjiga, pravoslavni neke prihvaćaju kao drugokanonske, dok rimokatolici ne prihvaćaju, tako da rimokatolici imaju 46, pravoslavni 50, a protestanti 39 starozavjetnih knjiga. Novozavjetni kanon je identičan kod sviju.

 

Drugačiji starozavjetni kanoni

Kao što sam ranije naveo, novozavjetni kanon je isti kod rimokatolika, protestanata i pravoslavnih. Razlika u kanonu odnosi se na Stari zavjet. Protestanti imaju isti kanon Starog zavjeta kao i Židovi koji su nam i predali Stari zavjet. Neki tvrde da su Židovi svoj kanon Starog zavjeta potvrdili oko 140. godine prije Krista, dok drugi dosta argumentirano tvrde da su to učinili krajem prvog stoljeća. Tomu u prilog svjedoče odluke sinode u Jamniji (oko 90. godine) i povjesni spisi Josipa Flavija (37.-100.). Taj židovski povjesničar u svom djelu “Protiv Apiona” (prva knjiga, osmo poglavlje) navodi sve starozavjetne knjige koje su Židovi smatrali svetima. Piše:

“Nemamo bezbroj nedosljednih knjiga koje jedna drugoj proturječe (poput Grka). Naših knjiga, onih koje s pravom smatramo vjerodostojnima, samo je dvadeset i dvije i one sadrže povijest svih prošlih vremena. Među njima je pet Mojsijevih knjiga, u kojima nalazimo zakone i predaje o događajima od nastanka čovjeka do smrti zakonodavca. (…) Od smrti Mojsija pa do Artakserksa, koji je kao kralj Perzije naslijedio Kserksa (oko 404. godine prije Krista), proroci koji su živjeli nakon Mojsija zabilježili su povijesne događaje svog doba u trinaest knjiga. Preostale četiri knjige sadrže hvalospjeve Bogu i pravila po kojima se čovjek treba u životu vladati.”

 

Meliton iz Sarda

Istu listu knjiga Starog zavjeta daje nam crkveni otac, biskup Meliton iz Sarda, koji je umro oko 180. godine, a navodi ga Euzebije (4.26.14)

“Glede toga, kad sam otišao na Istok i došao do mjesta gdje su ove stvari propovijedane i učinjene, točno sam naučio knjige Starog zavjeta. To ti šaljem kao što ispod piše. Njihova imena su ovo: Mojsijeve, pet knjiga: Postanak, Izlazak, Brojevi, Levitski Zakonik, Ponovljeni Zakon; Jošua Nunov, Suci, Ruta; o Kraljevima – četiri knjige; Ljetopisi dvije; Psalmi Davidovi, Izreke Salomonove, Mudrost, Propovjednik, Pjesma nad Pjesmama, Job; od Proroka: Izaija, Jeremija; od Dvanaest proroka – jedna knjiga; Danijel, Ezekijel, Ezra. Od njih sam također načinio izvatke, dijeleći ih u šest knjiga.”

Kao što vidimo, u njihovim navodima se nigdje ne spominju knjige Makabejcima i slično.

 

Atanazije iz Aleksandrije

Atanazije, biskup iz Aleksandrije, jedan je od najvećih crkvenih autoriteta i apologeta svog vremena. Smatra se da je on jedan od glavnih autora nicejskog Vjerovanja, koje svi kršćani ispovijedaju. On prvi koristi riječ kanon u smislu točno određenog popisa biblijskih knjiga. U svom 39. pismu (3,4) kaže:

“Učini mi se dobrim, budući da sam bio potaknut od istinske braće, a kako sam od početka poučen, iznijeti pred vas knjige koje su uključene u kanon, i predane nam, potvrđene kao božanske; tako da bilo tko, tko je pao u pogrešku, može osuditi one koji su ga zaveli; i da se onaj koji je čvrsto ustrajao u čistoći može ponovno radovati, kada mu ove stvari donesu u sjećanje. Postoje, od Starog zavjeta – brojem – dvadeset i dvije knjige. To je i broj slova među Hebrejima. Njihov cijenjeni red i imena slijede ovako: prvo je Postanak, zatim Izlazak, zatim Levitski zakonik; poslije Brojevi i još Ponovljeni zakon. Nakon ovih, tu je Jošua – sin Nunov, zatim Suci, zatim Ruta. Nakon ovih idu četiri knjige o kraljevima. Prva i Druga se smatraju jednom knjigom; isto tako Treća i Četvrta, kao jedna knjiga. I ponovno Prva i Druga ljetopisa se smatraju jednom knjigom. Zatim Ezra – prva i druga su na sličan način jedna knjiga. Nakon ovih su Psalmi, zatim Izreke, slijedi Propovjednik, Pjesma nad pjesmama. Slijedi Job, pa Proroci – dvanaest, koje se drži kao jednu knjigu. Zatim ide Izaija, pa onda Jeremija s Baruhom, Tužaljkama i Poslanicom – jedna knjiga; zatim Ezekiel i Danijel, svatko kao jedna knjiga. To čini Stari zavjet. Maločas navedene, braćo moja, su uključene u kanon. Druge su (rijetko) čitane; nigdje se ne spominju apokrifni spisi. No, oni su izmišljotina heretika, koji ih pišu kad im na um padne, stavljajući na njih svoje ovlaštenje, dajući im datum, kako bi ih koristili kao drevne spise, i tako nalaze razlog da zavedu neupućene”.

U njegovom kanonu, odnosno listi starozavjetnih biblijskih knjiga, nigdje ne nalazimo Makabejce ili slične knjige. Za apokrifne knjige kaže da su one izmišljotina heretika (krivovjeraca), i da oni po njima nalaze razlog da zavedu (uvjere) neupućene. Jedan drugi crkveni otac nas moli da ne čitamo apokrifne spise.

 

Ćiril Jeruzalemski

Ćiril je bio nadbiskup Jeruzalema i piše oko 340./350. godine u svom spisu o deset doktrinarnih točki (lekcija 4):

“Molim te, ne čitaj ništa od apokrifnih spisa, jer zašto bi se ti koji ne znaš one (knjige) koje su poznate kod sviju, mučio uzalud oko onih koje su osporavane? Čitaj božansko Pismo – dvadeset dvije knjige Starog zavjeta – ove koje su prevedene od sedamdeset i dvojice prevoditelja. Budući da si dijete Crkve, ne gazi po njenim statutima. A o Starom zavjetu, kao što smo rekli, proučavaj dvadeset i dvije knjige, koje, ako si željan pouke, nastoj zapamtiti poimence, kao što ih ja navodim. Od zakona, prvo je pet Mojsijevih knjiga – Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon. Sljedeće, Jošua sin Nunov, Knjiga sudaca, uključujući Rutu, računaju kao sedmu. Od drugih povijesnih knjiga, Prva i Druga o kraljevima, među Hebrejima je jedna knjiga. Također, Treća i Četvrta (kao) jedna knjiga. Na sličan način, Prva i Druga ljetopisa kod njih su jedna knjiga; Prva i Druga Ezrina se vode kao jedna. Estera je dvanaesta knjiga. One su u povijesnim spisima. Od onih koje su pisane u stihovima, ima ih pet: Job, Knjiga psalama, Izreke, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama, što je sedamnaest knjiga. Nakon ovih dolazi pet proročkih knjiga: dvanaest proroka – Izaija – jedna knjiga, Jeremija – jedna, uključujući Baruha, Tužaljke i Poslanicu. Zatim, Ezekiel i Knjiga Danielova – dvadeset druga u Starom zavjetu”.

 

Sveti Jeronim

Kao zadnjeg svjedoka da knjige Makabejcima i druge ne spadaju u kanon Starog zavjeta, navodim svetog Jeronima, iz njegovog uvoda u knjige Starog zavjeta u Vulgati.

“Prva od ovih knjiga se zove Berešit. Njoj mi dajemo ime Postanak. Druga – Šemot – nosi ime Izlazak. Treća – Vajikra – to je Levitski zakonik. Četvrtu – Bemidbar – zovemo Brojevi. Peta – Devarim – ima naziv Ponovljeni zakon. Ovo su pet Mojsijevih knjiga, koje oni prikladno zovu Tora, što znači Zakon. Drugi red se sastoji od Proroka, a oni počinju s Naveovim sinom Isusom, koji se među njima zove Jošua sin Nunov. Slijedeća u nizu je Šofetim – Knjiga o sucima. U istu knjigu oni uključuju Rutu, jer su se navedeni događaji dogodili u vrijeme sudaca. Zatim dolazi Samuel, a te knjige mi zovemo Prva i Druga o kraljevima. Četvrta je Melahim – to su Kraljevi, a sadrži treću i četvrtu knjigu (dio) o kraljevima. Puno je bolje reći Melahim, što znači kraljevi, nego Malakot, što znači kraljevstva, jer autor ne opisuje kraljevstva mnogih naroda, već jednog naroda – izraelskog, koji se sastoji od dvanaest plemena. Peti je Izaija, šesti Jeremija, sedmi Ezekiel, osma je knjiga dvanaest proroka, koja se među Židovima zove Tareasra. Trećem redu pripadaju Hagiografije od kojih prva knjiga počinje s Jobom, a druga s Davidom, čije spise razvrstavaju u pet dijelova i sastavljaju u jedno izdanje – Psalme. Treći je Salomon u tri knjige: Izreke koje oni zovu usporedbe, to jest Masalot, Propovjednik, to je Kolet, Pjesma nad Pjesmama, koju oni nazivaju imenom Sir Asirim. Šesta je Danijel, sedma Dabre Ajamim, to jest Riječi o danima, koje mi možemo nazvati ljetopisi cijele svete povijesti. Ta knjiga se među nama zove Prva i Druga ljetopisa. Osma, Ezra, je isto među Grcima i Latinima podijeljena u dvije knjige. Deveta je Estera. Tako, dakle, ima dvadeset dvije knjige Starog zavjeta: pet Mojsijevih, osam proročkih i devet hagiografija. Neki uključuju Rutu i Kinot (Tužaljke) među Hagiografije i misle da se ove knjige trebaju smatrati zasebno, pa bismo u tom slučaju imali dvadeset i četiri knjige Starog zavjeta”.

Jeronim dalje nastavlja o apokrifnim knjigama.

“(…) Ovaj predgovor Pismu može služiti kao zaštitni uvod svim knjigama koje prevodimo s hebrejskog na latinski, tako da možemo biti sigurni da ono što se ne nalazi na našoj listi mora biti svrstano u apokrifne spise. Stoga, Knjiga mudrosti, kojoj inače pridaju Salamonovo ime, te knjiga Isusa, sina Sirahovog, pa Judita, Tobija i Pastir nisu u kanonu. Otkrio sam da je Prva knjiga o Makabejcima hebrejskog porijekla, a Druga grčkog, što se može dokazati iz stila pisanja. Budući je to tako, molim te, dragi čitatelju, nemoj misliti da je moj trud usmjeren, na bilo koji način, na to da omalovaži stare prijevode”.

Kao što možemo vidjeti, ni na Jeronimovoj listi u kanonu Starog zavjeta nema knjiga o Makabejcima i drugih, i on jasno kaže da ono što se ne nalazi na ranije navedenoj listi od dvadeset i dvije ili, ako drugačije računamo, dvadeset i četiri knjige, treba biti svrstano u apokrifne knjige. Tako Jeronim na listu apokrifnih knjiga stavlja Makabejce i druge slične knjige.

Svi ranije spomenuti ljudi koje smo navodili nose veliko ime u kršćanskoj predaji. Istina je da nisu bili savršeni, ali su i dalje jako značajni. Njihovo svjedočanstvo možemo prihvatiti ili odbiti. To je sloboda koju imamo. Možemo se držati kanona o kojem su oni svjedočili ili prihvatiti neki drugi kanon, rimokatolički ili pravoslavni. Možemo nazvati knjige o Makabejcima i druge apokrifnim ili deuterokanonskim.

To je naš izbor. Problem je da neke od tih knjiga donose drugačiju spoznaju i da tu spoznaju ne možemo jasno potvrditi ostatkom Pisma. Ta spoznaja otvara vrata kultu mrtvih ljudi kroz molitvu, obraćanje, zazivanje, zavjetovanje, služenje, prinošenje žrtvi za mrtve i slično, tako da se pozornost s Krista usmjerava na smrtne ljude, odnosno na stvorenja, a ne Stvoritelja. Biblija to naziva idolopoklonstvom, a ono je smrtni grijeh. (Rimljani 1:25: “Oni su zamijenili Božju Istinu za laž, te su radije služili i štovali stvorenje nego Stvoritelja, koji je zauvijek blagoslovljen. Amen.”)

Prijatelju, izbor je na tebi. Hoćeš li se držati samo prvokanonskih knjiga, ili ćeš tomu dodati i drugokanonske knjige? Sam naziv deuterokanonske (drugokanonske) govori o tomu da one ne pripadaju prvom kanonu. Taj drugi kanon je napravljen poslije Melitona, Ćirila, Atanazija i usprkos Jeronimovom naputku u uvodu u knjige Starog zavjeta. On je drugačiji od židovskog kanona. No, ti ipak možeš prihvatiti druge argumente i slijediti drugačiji put. To je tvoj izbor. Svatko od nas će za svoje odluke snositi odgovornost.

Ja sam odlučan slijediti staro katoličko pravilo, da ono što je starije (drevnost) je ispravnije i drugo, da ono što je prihvaćeno od svih (suglasje) je katoličko. Predaja koju su nam predali Meliton, Atanazije i Ćiril je starija od drugih predaja po pitanju biblijskog kanona. Oni o tom kanonu svjedoče od prije 180. do oko 350. godine. Drugi kanoni su nastali poslije. O ovom pravilu govori Vincent Lerinski: “Stoga mi u katoličkoj Crkvi uzimamo za najpažljiviji način držati se onoga što je vjerovano svugdje, uvijek i od sviju. To je uistinu pravo katoličko, kako se pokazuje i samom silom značenja te riječi koja obuhvaća sve, gotovo univerzalno. Tog ćemo se pravila držati ako slijedimo univerzalnost (općeprihvaćenost), starost (drevnost) i suglasje”.

U ovoj izjavi Vincent izražava i moje ranije navedeno mišljenje.

Svaki blagoslov!

 

Autor: Damir Šićko Alić