Postoji sila koja može biti oslobođena u ovo vrijeme kroz obitelj koja je u predanju Gospodinu. To je Božanska sila koja donosi promjene u društvu. Postoji poziv koji ima svaka naša obitelj.
Kada čitamo u Postanku o Noi i gradnji arke saznajemo o Božjem sudu u ono vrijeme i spasenju čovjeka. No, ima nešto više od toga, nešto što nije ispisano slovima, ali je bilo proživljeno životom jedne obitelji, koja je prepoznala poziv od Boga i odgovorila na njega.
Noi se Bog objavio poslije 500 g. njegova života i tada je počela njegova avantura sa Bogom koja je trajala do 601. godine, 2. mjeseca, 17. dana Noina života, kada je cijela obitelj izišla iz arke i sklopila savez sa Bogom.
Pitanje koje me je vodilo cijelo vrijeme bilo je: ‘‘Što se događalo tih 100 godina dok se arka gradila, dok je jedna obična obitelj živjela i ispunjavala poziv za svoj život?’’ Gradnja arke nije bio poziv samo za Nou, nego za njegovu ženu, sinove i njihove žene.
Počinjemo od oca, NOE. Zamislite.
Noa odlazi na «posao» svaki dan. Gradi arku, siječe drva. Posao mu ide lako, jer on ima motornu pilu, veliki bager i sav alat koji mu olakšava posao. Naravno, nije bilo tako. Tko zna koliko mu je trebalo da posiječe jedno drvo? A tek onda skine koru, pili u daske, premazuje. Vraća se s posla, najvjerojatnije sa svojom ženom. Ona mu svaki dan previja rane koje je zadobio na poslu. Noa često s njom razgovara o svemu. Sumnje ga obeshrabruju ‘‘Ženo, možemo li sve to? Kako sam umoran… Koliko će nam trebati da završimo gradnju? Možda cijeli život.’’ (Mi bismo danas rekli: ‘‘Hoću li doživjeti da otplatim ovaj kredit?’’) Nisu li to iste borbe koje i mi vodimo?
Dvije godine su prošle. 502. godine Noina života, eto stiže i dijete. Uza sav posao, Noa postaje i otac. Njegovi kapaciteti se šire. Buđenje noću, posao danju. Prvi sin raste, dolazi i drugi, uskoro i treći. Sad uključuje i sinove u obiteljski posao. Govori o zadatku, pozivu koji im je Bog povjerio. Odgaja ih i poučava o Bogu. Uza sve to Noa ima snažan odnos sa Gospodinom, govori Mu o svojim sumnjama, nemoći. Izlijeva svoje srce. Gospodin ga ohrabruje. I tako, godine prolaze, arka raste. Zajedno su već mnogo toga prošli. Sinovi sazrijevaju. Dolazi vrijeme da ih i poženi. Noa je znao da je to bitna karika u cijelom zadatku, jer kako bi izvršili sljedeći zadatak koji slijedi nakon potopa; plodite se i množite i zemlju napunite. Noa je bio svjestan svake etape izvršenja poziva. Nije zakazao ni u čemu. Bio je osoba od integriteta.
Arku su izgradili. Došlo je vrijeme da skupe hranu, vodu, sve potrebno za njih i životinje. Smjestili su se u arku i čekali kišu. Sve je to trajalo 100 godina! Posao od jutra do mraka i to dobar, težak, naporan posao. Po čemu se Noa razlikuje od jednog današnjeg oca? Možda samo u drugoj vrsti zadatka, poziva.
ŽENA, ne znamo joj ime. Rekli bismo da nije ni bitna jer se ne spominje mnogo u tekstu. O njoj saznajemo samo da je znala što Noa radi, ušla u arku i izišla iz nje. Kao netko sporedan, manje važan. No, i ona je imala ulogu u svemu i to sigurno ne malu. Svaka žena bi trebala biti podrška svom mužu u životu. Noina je žena zasigurno bila takva. S kime je sve dijelio, kome je dolazio kada je bio obeshrabren? Tko je obavljao kućanske poslove, kuhao ručak, prao veš, čistio? Sigurno žena koja je voljela svog muža i imala vjere da Bog nešto čini! Ona je bila njegova ljubav, s njom je imao dublji tjelesni odnos? Žena koja mu je rodila tri sina. Mogu je zamisliti, kako s djetetom na leđima, nosi mužu vodu, pridržava daske… Sudjeluje u obiteljskom poslu predana i ponizna… Je li joj bilo lako kao ženi, majci? Buđenja noću, sva dojenja, presvlačenja, pranja, prvi zubi… Umor i tisuću pitanja koja dolaze kada dođu djeca. Kako odgajati sinove, kako rješavati njihove svađe? Svo majčinsko davanje, maženje, hrabrenje, tješenje uz posao koji nije bio ni malo lagan. Čini se poznatim? Da, bilo je i prepirki, svađa… Dana punih iscrpljenosti i suza, sigurno je bilo. To je ljudski. No, ona je naučila izlijevati srce pred Bogom i to joj je davalo snagu i mudrost da izdrži do kraja. Kako to mogu tvrditi? Ona je bila uz muža svo vrijeme, nije ga proglasila ludim, nije mu okrenula leđa, nosila je teret s njim zajedno. Rodila mu je djecu. Prošli su sve zajedno, nisu odustali. To čini žena vjere, žena koja voli Boga, svog muža, svoju obitelj. To čini žena koja prepoznaje poziv od Gospodina.
Autor: Branka Menalo
