Šem, Ham i Jafet. Rođeni su dok je Noa gradio arku. Prvi sin Šem rođen je 502. godine Noina života, ostali nešto kasnije. Od početka života bili su uključeni u obiteljski posao, u onoj mjeri u kojoj su mogli. Još kao djeca oni slušaju oca, svog pametnog, velikog oca. Oni mu vjeruju, uče od njega, dive mu se. Vidjeli su ljubav i vjeru svog oca prema Bogu, njegovu poslušnost i predanje. Oni su bili voljeni i odgajani. Noa nije zapostavio svoje sinove i bavio se ‘‘Božjim pozivom – poslom’’. On je uključio svoje sinove, jer je znao da je to poziv za cijelu njegovu obitelj. Sinovi su rasli sa čavlima, daskama, sve su više pomagali ocu i majci. Noa se igrao s njima, bio je otac svojoj djeci. Zato su oni nasljedovali vjeru svog oca, prihvatili poziv i radili na njemu. U pravom trenutku svaki je našao ženu. Dovršili su gradnju arke, ušli u nju i gledali ispunjenje Božjeg suda.
Kako to mogu tvrditi? Da nije tako, sinovi bi ostavili oca i majku u jednom trenutku, udovoljavajući svojim sebičnim željama. Mladi to rade. Traže partnere, dobar posao, zabavu, ostvarenje ambicija. Tko misli na oca koji ima neku svoju službu od Boga i ništa drugo nije radio nego služio Bogu? Sinovi, zasigurno ne bi cijeli svoj život dali na službu gradnje arke, niti bi ušli u nju, da nisu imali odnos s roditeljima koji je bio građen na ljubavi, povjerenju, poštovanju, zajedništvu…
Djeca s kojom roditelji nemaju odnos nemaju izgrađen osjećaj povezanosti, ljubavi, poštovanja. Oni to traže na drugim mjestima, ne u svom domu. NOINE SNAHE.
Znam da su u Noino vrijeme vladala druga pravila oko udavanja žena. Ipak, dopustite mi da razmišljam, složim sliku u svom umu i usporedim taj odnos s današnjim vremenom. U jednom trenutku gradnje arke udane su za svoje muževe. Tako su ušle u novi dom, novu obitelj. Jesu li one možda poznavale članove Noine obitelji otprije ili ne? Jesu li odmah srcem prionule uz svoje muževe i vjerovale pozivu koji je ova obitelj imala? Ne znam koja bi žena danas bila sa svojim mužem odrađujući posao za koji je njen svekar ‘‘čuo’’ od Boga da ga treba raditi. Uz to, one su bile grešnice, jer je Noa bio jedini onaj koji se Boga bojao i živio Njemu ugodno. Mora da su u jednom trenutku doživjele obraćenje. Jesu li im na početku bili malo smiješni, ludi? Mislim da su trebale godine i godine da one uvide da se ovdje događa nešto nadahnuto od Boga? U ovom slučaju vrijeme je išlo u korist Noinih sinova i poziva cijele obitelji. Jedno je sigurno, žene su svaki dan promatrale odnos koji je otac imao prema sinovima, odnos koji su sinovi imali prema ocu i majci. Promatrale su odnos koji je Noina žena imala prema svom mužu, prema svojim sinovima i na kraju odnos koji je imala prema njima. Božju ruku kao vodilju one su mogle vidjeti u vremenu dok se arka gradila, a i kasnije. 100 godina nije malo. U 100 godina odvijao se život, obiteljski život. Ispunjenje poziva jedne obitelji. Obitelji koja nije zakazala.
Ono što je Noa primio od Gospodina, prenio je na svoju obitelj. Gradili su arku i odnos povjerenja. Kada je došlo vrijeme ušli su u arku gdje su godinu dana živjeli sa svim različitim životinjama i služili im. Čistili su izmet, mijenjali slamu, hranili, pojili, prebivali u smradu koji nisu mogli provjetriti. Sigurno su se smijali, veselili, svađali, mirili, osjetili i strah, pitajući se: ‘‘Hoće li arka sve izdržati?’’ Sigurno su i slavili Boga, molili se… živjeli život, dok su vani padale kiše, vode se povlačile, a kasnije ispunili poziv do kraja – ‘‘plodili se i množili i napunili zemlju’’. To je bio život jedne obitelji, koja je prepoznala i odazvala se pozivu od Boga.
I naše obitelji imaju poziv! Naš život ovdje nije slučajan. Ovo je vrijeme obnove obitelji i to počinje u našem domu. To počinje od tebe oče i od tebe majko! Traženje Gospodina donosi promjene u naše živote, naše obitelji. Promjene koje će utjecati na drušvo, na obitelji, pojedince. Mi ne živimo u ovom trenutku povijesti slučajno i bez razloga. Nismo tu samo da odlazimo na posao svaki dan, zarađujemo, trošimo, kupujemo stan, auto, otplaćujemo kredite… Nismo tu da podižemo djecu i mučimo se odgajajući ih. Nismo tu da možda nešto služimo, raduckamo u crkvi pa tako umirujemo našu savjest. Mi nismo sasvim slučajno rođeni u ovo vrijeme. Postoji nešto više, nešto što daje smisao životu, razlog jutarnjeg ustajanja, ustrajnosti u svemu. To je sam Gospodin i njegov poziv koji ima za naše obitelji. Tvoj poziv, vezan je uz tvoju obitelj. Ona ti je dana da zajedno ostvarite ono što je Gospodin naumio. Muškarci, vi ste sinovi Oca nebeskog, muževi ženama, očevi svojoj djeci. Žene vi ste kćeri Oca nebeskog, žene svojima muževima, a onda majke svojoj djeci. U tom odnosu dolaze promjene.
Potražimo Gospodina i otkrijmo poziv koji ima naša obitelj!
Autorica: Branka Menalo
