Kraj jeseni vrlo se brzo primicao: bio je mračan dan. S drveća su padali preostali listovi. Stabla su ponovno, kao i svake godine, umirala, ali samo zato da bi na proljeće opet oživjela. Sjedila sam uz prozor promatrajući lelujavo padanje lišća. Ono me podsjećalo kako ću ljuljati svoje prvo dijete.
Imala sam 24 godine kad sam ušla u brak. Jednoga dana, radeći u tvornici, odjednom sam osjetila jaku bol u leđima. Otišla sam k liječniku. “Morat ćete ići na snimanje kako bi se otkrio uzrok”, rekao mi je on. Nekoliko tjedana kasnije bila sam sretna kad sam ustanovila da sam trudna. Zahvatili su me vrlo uzbudljivi osjećaji. Malo je dijete raslo u meni. Nisam mogla dočekati trenutak da to i liječnik potvrdi.
Međutim, njegova me izjava zgromila: “Vi ste trudni, ali je rendgensko snimanje oštetilo dijete. Ono će biti bolesno, nenormalno i bez ikakvih izgleda da normalno živi. Hitno morate pobaciti.” U prvi mah nisam mogla sve to prihvatiti, jer su me preplavili valovi duboke boli. Počela sam plakati. Kako mogu samo tako ubiti svoje prvo dijete, kako to mogu učiniti i onda se suočiti s Bogom? Sve me je to nadilazilo. Nekoliko me liječnika okružilo vršeći velik pritisak da pobacim. Stavili su ispred mene sve potrebne papire gurajući me u čekaonicu za pobačaje. Bila sam sva u šoku, posve smetena. Sa mnom su čekale i druge žene, no ni jedna od njih nije bila ni najmanje uznemirena. Nitko tu nije plakao. Osjećala sam se strašno osamljenom, a u mojoj je duši spomenuta jesen iznenada postala poput najmračnije zime.
Odjednom više nisam bila sama. Neka stara gospođa sjela je kraj mene i nježno me upitala zašto plačem. Nikada je prije nisam vidjela, no osjećala sam da joj se mogu povjeriti. Ispričala sam joj o svom djetetu za koje su mi liječnici rekli da ga moram ubiti. “Ne mogu se s tim pomiriti”, rekla sam ridajući. Stara me gospođa pogledala i rekla: “Pokupi svoje stvari i idi kući! Kad rodiš oštećeno dijete, donesi ga k meni: ja ću se pobrinuti za njega.” Njezine su me riječi utješile, smirile i ohrabrile. Radosno sam napustila bolnicu, noseći u srcu svjetlost nade. “Tko je ta stara gospođa?” pitala sam se. Stare žene ne dolaze na ginekologiju, a osobito ne na mjesto za pobačaje. Nisam se sjetila ni pitati je za adresu, ime i prezime. Najvjerojatnije mi je Bog poslao svog anđela da mi pomogne u mojim najtežim trenucima.
Sedam mjeseci kasnije rodila sam prekrasnu djevojčicu. Uzela sam je u naručje i dala joj ime Marija. Dok sam se odmarala, posjetio nas je moj muž da nas vidi. Medicinska sestra donijela je dijete, ali s krvlju na ustima. Sestra je odmah pozvala liječnika. Međutim, nije mu se moglo pomoći. Samo za nekoliko minuta bilo je mrtvo. Zračenje je oštetilo djetetovo srce i pluća. Bili smo jako žalosni što smo ga izgubili. S druge strane, bila sam Bogu jako zahvalna što ga je uzeo k sebi i što nisam bila odgovorna za njegovu smrt. Kao što svake godine lišće na drvetu umire prirodnom smrću, tako se i Marijin život ugasio u svoje vrijeme. Da sam joj pobačajem zadala smrt, ona bi nasilno i okrutno završila svoj život.
Bog me u životu blagoslovio sa petero djece. Slava mu za to! Potom nas je snašao okrutan rat i naša je kuća, kao i cijelo selo, bila uništena. Sve smo morali ostaviti i kao obitelj provoditi prognanički život u tuđini. U deset godina živjeli smo u četiri grada, boreći se da kako-tako preživimo. Premda smo ostali bez ičega, s vremenom smo dosta toga priskrbili. Tako smo shvatili da nas Bog ljubi, brine se za nas i da nam je po Isusu Kristu pokazao put kojim trebamo ići. Shvatili smo da ćemo biti spašeni samo ako prihvatimo Isusa za svoga osobnog Spasitelja i Gospodina. Predali smo mu svoje živote i tako postali nanovo rođeni kršćani. Gospodin je unio u naša srca sigurnost, oproštenje grijeha, ljubav, radost, mir i vjeru da se brine za nas.
U vremenu dok nismo imali ništa, rodila se u mojem srcu želja da jednoga dana imamo veliku kuću s vrtom punim cvijeća gdje bi zajedno svi živjeli i bili sretni.
Jedne noći usnula sam san: u njemu sam vidjela na jednom brežuljku veliku i predivnu kuću s velikim vrtom, bogato natapanim vodom iz fontane. Odjednom se iz kuće pojavila naša Marija, ali ne kao malo dijete, već kao prekrasna djevojka. Pozdravila nas je pružajući ruke prema nama. Svaki član naše obitelji, i to po starosti, pristupio joj je i pozdravio. Ona nas je upitala: “A gdje ste tako dugo bili? Morala sam vas jako dugo čekati.”
Najednom sam shvatila da je ovaj san od Boga dan. On mi je objavio da se osobno pobrinuo za moju Mariju. To mi je, uostalom, obećao po svom anđelu u obličju one stare gospođe. U najmračnijim danima moga života moja me kći u snu posjetila donoseći mi nadu baš kao i anđeo Gabrijel djevici Mariji.
Sada, kao kršćanka, bacam pogled natrag na prvi Božić (Isusovo rođenje). Postoji sličnost između njega i moje životne priče. U onom liječniku koji je htio ubiti moje dijete prepoznajem Heroda koji je pokušao ubiti dijete Isusa. Kao što je Bog po anđelu upozorio Mariju i Josipa da pobjegnu u Egipat, tako sam i ja bila od njegova poslanika potaknuta da pobjegnem iz “gubilišta” nerođene djece.
Isti Bog koji se pobrinuo za dijete Isusa pobrinuo se i za moju malu Mariju. To je taj Bog kojega sada ljubim i kojemu služim: moj Gospodin Isus Krist!
