Prošli tjedan u medijima su objavljeni rezultati više istraživanja koja znanstvenom preciznošću govore o tome da se religiozna uvjerenja u Hrvata kose sa njihovim stavovima po važnim životnim pitanjima.
Istraživana dobivaju tim više na težini što su do sličnog zaključka došla inozemna i tuzemna, provedena od strane katoličke crkve. Naime, Hrvati se diče svojom vjerom, no stavovima i življenjem to baš i ne potvrđuju.
U Hrvatskoj gotovo 90 posto ljudi tvrdi da vjeruje u Boga, ali čak 57 posto vjeruje da Bog nije stvorio čovjeka nego da je on nastao evolucijom. Sve što se tiče Crkve, Hrvati većinom jedno govore, a drugo žive. To je objavio ugledni znanstveni časopis Science u istraživanju Johna Millera s Michigan State Universityja, koje je provedeno u 32 europske zemlje, te SAD-u i Japanu.
U isto vrijeme prof. dr. Josip Baloban s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu u svojem je posljednjem istraživanju objavljenom u knjizi “Crkvenost i obitelj pred izazovima” u javnost iznio prilično zabrinjavajuće istraživanje o tom “raskoraku između proklamiranoga i konkretnoga” življenja vjere.
Naoko Hrvatska je, prema istraživanju, iznad općeg europskog prosjeka u vjerovanju u Boga, u čije postojanje vjeruje 89,1 posto opće i 95,6 posto katoličke populacije, dok u Europi tek 60 posto stanovnika.
Ipak, Baloban navodi:
“Hrvatska se čini zemljom proturječnosti, a to vrijedi i za sustav vrijednosti, bilo proklamiranih bilo stvarno življenih.
S jedne strane, više od 90 posto djece u Hrvatskoj rađa se u braku, za 85,3 posto građana iste države brak nije zastarjela ustanova, … te je za 98,8 posto građana obitelj važna u životu.
S druge strane, … 65,9 posto hrvatskih građana odobrava ženi imati dijete bez stabilne veze s muškarcem, a istodobno 81,9 posto tih istih građana tvrdi da dijete treba imati oca i majku da bi sretno odraslo.
Ili, 80,6 posto populacije abortus smatra ubojstvom jer se prekida ljudski život, a 64,4 posto te iste populacije daje mogućnost ženi da odlučuje o pobačaju”.
Pametnome dosta, moglo bi se reći. Većini Hrvata koji se nazivaju “katolici” očito je da formalno pripadanje katoličkoj crkvi predstavlja tek označitelj nacionalnog identiteta.
Vjera u Isusa, jedinog spasitelja nije u njihovim srcima, stavovima, životima. Nažalost, većini Hrvata manjka osobno iskustvo vjere. Osvjedoćenje, pokajanje i obraćenje se ne može nadomjestiti odgojem, naučenim parolama o povijesnoj pripadnosti ovome i onome. Podijeljenost je prokletstvo, a isto tako i život u samoobmanjivanju ili neiskrenosti prema samima sebi i Bogu.
U sažetom predstavljanju knjige Glas Koncila navodi:
“Prema Popisu pučanstva iz 2001. godine 87,8% Hrvata i hrvatskih građana izjasnilo se pripadnicima Katoličke Crkve, no opaža se da je u Hrvatskoj crkvenost članova Katoličke Crkve sve više suočena s distanciranjem od kršćanskog kreda, a kršćani imaju očito poteškoća u usklađivanju kršćanske ortodoksije i vjerničke ortoprakse.”
Što Bog misli o distanciranju od “kršćanskog kreda”?
Isus je rekao:
“Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske” (Evanđelje po Marku 7:6-8).
Nažalost, da Isus hoda zemljom danas, u nacijama koje se nazivaju kršćanskima morao bi ponovno reći isto. Istinsku vjeru u Boga potvrđuju djela, tj. provođenje vjere u svakodnevni život. Pravi kršćanin neće podržavati abortus, vanbračne veze, kao ni niz drugih stvari koje su dio standarda ovoga svijeta.
Autor: K. C.
