Mnogi ljudi smatraju da je događaj opisan u Bibliji o onome što se dogodilo Joni samo legenda jer, čak i da postoji riba koja je dovoljno velika da proguta čovjeka, sigurno niti jedan čovjek ne bi bio sposoban preživjeti tri dana u njezinom probavnom sustavu i potom pobjeći u vanjski svijet.
Ipak, Isus je ponovno i ponovno upućivao na taj povijesni događaj i čak ga je istaknuo kao predskazanje svoje vlastite smrti i uskrsnuća.
Postoji međutim nekoliko zapisanih izvještaja o ljudima koje su progutali kitovi i velike ribe, a koji su preživjeli čak i po nekoliko dana i mogli to ispričati. Jedna vrsta ribe velika bijela psina (carcharodon carcharias), živi u svim toplim morima i može doseći dužinu od 12 metara. 1758. godine jedan je mornar pao s broda u Mediteran i progutao ga je morski pas. Kapetan broda naredio je da se s palube ispale topovi na ribu, koja je povratila živog i neozlijeđenog mornara nakon što je bila pogođena.1
Ulješure mogu progutati komade hrane od više od dva metra u promjeru. U njima su pronađeni cijeli kosturi morskih pasa do gotovo pet metara dužine. U veljači 1891., Jamesa Bartleya, mornara s kitolovca „Istočna zvijezda“ progutao je kit u blizini Falklandskih otoka. On je proveo više od 48 sati u unutrašnjosti kita, koji je potom ulovljen harpunom i podignut na brod, a mornaru je trebalo dva tjedna da se oporavi od te nesreće. Francis Fox je o tome napisao slijedeće:
Bartley potvrđuje da bi on vjerojatno živio u toj kući od mesa dok ne bi umro od gladi, jer je svoja osjetila izgubio od straha, a ne od nedostatka kisika. On se sjeća kako je pao s broda u more… Potom ga je okružila velika tama i osjetio je kako klizi niz glatki prolaz za koji se činilo da se miče i nosi ga prema naprijed. Taj je osjećaj kratko trajao, a potom je shvatio da ima više mjesta. Pipao je oko sebe i njegove su ruke dodirnule sluzavu tvar za koju se činilo da se steže od njegovog dodira. Konačno mu je sinulo da ga je progutao kit… s lakoćom je mogao disati, ali je vrućina bila nepodnošljiva. Nije to bila vrućina koja prži i guši, već se činilo da otvara pore na njegovoj koži i isisava život iz njega… Njegova koža, na mjestima gdje je bila izložena probavnim sokovima… na licu, vratu i rukama bila je izbijeljena do mrtvačke boje i izgledala je poput pergamenta…(i) nikada nije povratila svoj prirodni izgled …(iako, inače) njegovo zdravlje nije bilo narušeno ovim strašnim iskustvom.2
Drugu osobu, Marshalla Jenkinsa, progutala je ulješura u južnim morima. The Boston Post Boy, je 14. listopada 1771, izvijestio kako se kitolovac Edgartown (U.S.A.) sudario s kitom i kako je nakon toga kit prepolovio brod na pola, stavio Jenkinsa u usta i zaronio pod površinu. Nakon što se vratio na površinu, kit ga je povratio na olupinu slomljenog broda, „s puno modrica, ali bez ozbiljnih ozljeda“.
Postoji, naravno, puno povijesnih i arheoloških dokaza za Joninu službu u Ninivi. Među asirskim božanstvima istaknuto je mjesto zauzimao Dagan, stvorenje koje je bilo jednim dijelom čovjek, a jednim dijelom riba. To se ponekad prikazivalo kao uspravljena figura, s ribljom glavom iznad ljudske glave, pri čemu su otvorena riblja usta tvorila mitru kao čovječja glava, a stopala čovjeka koja su se protezala ispod ribljeg repa. U drugim slučajevima, tijelo čovjeka bilo je pod pravim kutovima spojeno na tijelo ribe. Slike ovog boga-ribe pronađene su kako čuvaju ulaz u palaču i hram u ruševinama Ninive, a pojavljuju se i na pečatima drevnog Babilona u različitim oblicima.
Berosus, babilonski povjesničar, koji je pisao u četvrtom stoljeću prije Krista opisao je rane tradicije u vezi s podrijetlom obožavanja ovog čovjeka-ribe. Prema najranijoj tradiciji, sam početak civilizacije u Kaldeji i Babiloniji bio je pod vodstvom osobe koja je bila dijelom čovjek, a dijelom riba i koja je došla iz mora. Tijekom Jonina vremena, ljudi u Ninivi vjerovali su u božanstvo koje im je slalo poruke preko osobe koja se podigla iz mora, dijelom riba, a dijelom čovjek i oni bi bez sumnje lako prihvatili Joninu službu da ga je riba povratila.
H. Clay Trumbull je o tome napisao slijedeće:
Kakav bi bolji doček, kao božanski poslan glasnik za Ninivu, mogao Jona imati, nego da bude izbačen iz usta velike ribe, u prisutnosti svjedoka na, recimo, Feničkoj obali, gdje je riba-bog bila omiljeni predmet obožavanja?
. . . Opisani nagli i iskreni odaziv ljudi jednog čitavog grada na njegovo upozorenje bio je najprirodniji, kao rezultat koincidencije ovog čuda s njihovim religijskim vjerovanjima i očekivanjima.4
Berosis nam daje ime asirskog ribe-Boga kao “Oannes,” dok također spominje ime “Odacon” kao jednog od utjelovljenje Oannesa. Budući da se ime Dagan često pojavljuje u asirskim spisima iz ranijeg razdoblja i da nije u njima nije pronađen nikakav trag imena „Oannes“, moguće je da je ovo ime upućuje na Jonu, kao navodnu manifestaciju samog boga-ribe. Ime Oannes za Jonu pojavljuje se u Septuaginti i u Novom zavjetu s dodatkom slova I ispred njega (Ioannes). Ipak, prema dr.. Hermanu V. Hilprechtu, istaknutom asirologu, na asirskim natpisima J iz stranih riječi postaje I ili potpuno nestaje. Stoga bi se Joannes, kao grčko predstavljaje Jone, u asiriji pojavilo ili kao Ioannes ili Oannes. Stoga, po njegovom mišljenju, Oannes bi bilo normalno grčko-babilonsko pisanje za Jonu.5
Očuvanje imena “Yunas” ili “Jona” u ruševinama Ninive također potvrđuje povijesnost Jonine priče. Čim su moderni istraživači otkopali brežuljak koji je stoljećima bio poznat pod imenom “Neby Yunas,” ispod njega su pronašli ruševine palača ninivskih kraljeva.
Autor: Richard Riss
