Često dok odrastamo doživimo, vidimo nešto što nam se usijeće u pamćenje i ne odlazi od nas cijeli nas život. To su nekad dobre stvari koje bi voljeli u svom životu ili loše, koje nas upozoravaju i drže podalje od problema.
Jedno ugodno sjećanje dogodilo se na ljetovanju prije dosta godina. Sjećam se jedne obitelji sa puno djece. Stalno su bili zajedno, na okup. Igrali su se u moru, skakali sa rive, naguravali se, bacali, smijali i bili jako simpatićni. Plijenili su pažnju svih prisutnih. To mi se jako svidjelo. Znala sam da je to dobro i vrijedno. Vidjela sam da medu njima vlada ljubav, čvrsto zajedništvo, poštovanje prema roditeljima. To sam željela graditi u svojoj obitelji.
Drugom prilikom susrela sam djevojčicu od 5 ili 6 godina. Zato što sam je zamolila da se makne sa izlaza i propusti manju djecu rekla mi je «budalo». To isto malo kasnije, rekla je i svojoj mami. Čak je i podigla ruku na nju. Majka je samo rekla: “Idemo kući, ti si umorna.” Ni pogledom nije ukorila svoje dijete, nego je pravdala njegovo loše ponašanje. Naravno, djevojčica je glasno negodovala i sve u svemu to nije bio lijep prizor. Tada mi se srce stisnulo znala sam da je to loše. Dijete koje govori tako lako «budalo» drugima, sigurno nije umorno, nego svojevoljno i buntovno. Odlučila sam da moje dijete neće tako govoriti.
Vidjela sam muža i ženu, koji su na cesti vikali i svađali se, jer je muž učinio preljub. Žena je bila slomljena. Znala sam da je to loše i da to ne želim u svom životu.
Vidjela sam majke koje sa svojim kčerima razgovaraju sa poštovanjem i sa puno ljubavi. To mi se jako svidjelo, jer sam shvatila da odrasli nisu vrijedniji od djece, nego samo odrasliji, veći.
Vidjela sam roditelje koji tisuću puta kažu svom djetetu: “Nemoj to raditi”, a da ga uopće ne pogledaju. Naravno, ono i dalje nastavlja činiti isto jer pokušava privući pozornost svoje majke. No mama je previše zauzeta svojim poslom, dok dijete ne učini veću glupost. Djetetu pripada pažnja i ljubav.
Jednom prilikom, bila sam u društvu malo starije djece, neki od njih rugali su se dječaku sa posebnim potrebama. Pravili su od njega budalu. Dok su se oni smijali ja sam plakala. Nije mi nitko trebao reći da to što oni rade je loše, jednostavno sam znala.
Te i mnoge druge slike zapečaćene su u mom umu i kroz moje odrastanje utjecale su na formiranje vrijednosti i stavova koje provodim svjesno ili nesvjesno u svojoj obitelji i šire. Na taj način stvaram sliku koju imaju prilike vidjeti drugi ljudi.
Svaki od nas gdje god se kreće odašilje sliku svojih vrijednosti i stavova. Naša djeca u okolini u kojoj se kreću odašilju sliku naše obitelji. Zajedno dok šetamo gradom odašiljemo nekakvu sliku. Kako nas doživljavaju drugi, susjedi, poznanici, rođaci? Kako se naša djeca ponašaju prema nama ili drugima? Kako se mi ponašamo prema svojoj djeci ili drugima? Stvara li to u drugima želju da nas nasljeduju ili smo loš primjer pa nas spominju u negativnom kontekstu.
Što god čini vaša obitelj, stvara se slika koju promatraju mnogi.
U ovim vremenima Gospodin zove na obnovu cijele obitelji i to neće doći samo od sebe. Nije stvar pojedinca u obitelji, koji ima poziv da služi u svojim darovima, pozivu, već je pitanje poziva cijele obitelji. Sliku koju mi šaljemo, daje Gospodinu mogućnost da ukazuje kod drugih na vrijednosti koje su izgubljene, zaboravljene. Naše obitelji trebaju potaknuti čeznju u drugim obiteljima, da i oni požele biti takvi. Probuditi davno izgubljenu nadu da obitelj može biti obnovljena i blagoslovljena. To je kao da izlijevamo kišu na suhu zemlju jer obitelji su uistinu postale suhe i ispucale, kao zemlja. Vrijeme je da uvide da ljubav, poštovanje, radost, mir, blagoslov dolazi od Gospodina Isusa, a ne samo od sebe. To je, dragi moji roditelji, poziv koji ima svaka obitelj.
Ponovo pitam i završavam pitanjem: ” KOJU SLIKU ODAŠILJE VAŠA OBITELJ?”
(Molim vas uzmite i razmišljajte o ovome tokom narednih dana. Moja molitva je da Gospodin govori u naša srca i izlije novu nadu, novu snagu, novo viđenje za naše obitelji u ovo vrijeme.)
u ljubavi Kristovoj,
Branka Menalo
