„Zašto“ to je bilo moje prvo pitanje kada se cijeli moj svijet okrenuo naglavačke. Neznanac je međutim nastavio hodati niz ulicu smijući mi se od uha do uha. Taj dan sam ju dobio na poklon, u svijetloplavoj kartonskoj kutijici. Još u celofanu, netaknuta od druge ljudske ruke, imala je prekrasan natpis štampanim slovima „Tvoja vjera.“
Poput djeteta, oprezno sam ju otvorio, kako ne bih ni najmanje oštetio pakiranje. Namjeravao sam sačuvati malu kutijicu kao uspomenu na vjerojatno najsretniji dan moga života.
Na moje veliko iznenađenje, osim pisanih uputa za upotrebu, kutija je bila prazna. Bio sam zbunjen. Očekivao sam da moja vjera ima vanjski oblik i fizičke dimenzije, nešto što bih mogao čuvati i dotaknuti u svakom slučaju potrebe. Pomislio sam da je došlo do greške, da su moju vjeru krivo zapakirali, a meni poslali praznu kutijicu. Panično sam otvorio upute i…
Prvi korak: Ne boj se! Tvoja vjera nije završila u drugoj kutiji – ona je jednostavno unutar tebe. Ona nije nešto što si zaradio, zaslužio ili kupio – ona je poklon. Ne možeš je izdvojiti od tvoga srca, jer u njemu se nastanila. Ne možeš je dobiti svojim djelima, premda ona može povećati tvoja djela. Ne možeš je pokloniti drugima, premda će ti ona poklanjati ljubav za druge i nukati te da je svejedno pokušaš pokloniti. Ne možeš je silom mijenjati, ali ako joj se prepustiš, ona bi mogla promijeniti upravo tebe. Ne možeš je ni dotaknuti, ni vidjeti, ni hvaliti se njome, ni drugima je ponosno pokazivati, međutim, ako je zadržiš u sebi, ona je jedino što nikad nećeš izgubiti, a pritom će svima biti vidljiva.
Osjetio sam radost. Bacio sam kutijicu u smeće, shvativši da vjera nema obličje, pa je ne bih trebao poistovjećivati sa materijalnim stvarima. Obuzeo me je takav spokoj. Hodao sam dalje ulicom, a da nisam osjećao svoje korake. Detalji svijeta oko mene kao da su poprimili svjetlo života, pa su me i najmanji vršci grana sa obližnjih stabala pozdravljali i govorili nešto poput „Drago nam je da si mu se vratio.“ Nisam znao što da uradim sa tom nevjerojatnom količinom istinske slobode, tek sam znao da želim pobjeći što dalje od ljudi, što dalje od zvukova grada, i vrištati noćnom nebu od radosti. Onda mi je oko zapelo na sljedećoj uputi.
Drugi korak: Ne odvajaj se od ljudi! I najljepša kap kiše bi bila neprimjetna i nevažna u svom samotnom padu, ali kad je sa milijunima drugih kapi, ona mijenja svijet. On je sada svjetlo u tebi, a ti si svjetlo svijetu – ne skrivaj taj poklon, već svijetli što jače i što češće da i drugi nađu svoj put!
„Glupane“, rekao sam si. Nisi ni do prvog raskršća došao a već si dvaput krenuo u krivu stranu. Ovo bi moglo biti i teže nego što izgleda.
Treći korak: Ne prigovaraj sam sebi! Pozvan si da oprostiš drugima, ali i da prihvatiš oprost kojeg je On naplatio svojom krvlju. Ugradi se u tijelo Njegovo, budi radostan dio Njegove crkve. Mada će ti povremeno biti teško, Njegovo je breme lakše nego i najmanji oblak što se sakriva na obzoru ovog svijeta.
Ušao sam u crkvu, nasmijan. Stotine drugih ljudi smijali su se bez prestanka. Činilo mi se da svaki od njih drži srce u svojoj ruci, i nudi ga drugima, rukujući se. Ovo je pravo mjesto za mene, savršena Crkva Isusova, gdje su svi poput pahuljica snijega poslagani u prekrasan prizor iz Božićnih slikovnica.
Mjesec dana poslije, primijetio sam da se neke od pahuljica ne smiju, da neke ogovaraju, neke čuvaju ljutnju i rane u srcima što odjednom nisu više držali u rukama, već negdje daleko i duboko. Kako je to moguće?
Četvrti korak: I dalje si čovjek. Ako se prepustiš ugodnostima ovoga svijeta tvoja vjera će bivati tišom i manjom. Crkva je i dalje skup ljudi u Njegovo ime. Nisi tu došao samo da ti pomognu, već da i ti pomogneš njima. Zato pronađi najsamotnijeg među njima, položi svoje srce u ruku, a ruku pruži njemu. Nasmij mu se tako jako da ti vidi sve plombe u zubima i reci mu „Mir s tobom“.
„Interesantno“, to je najpreciznija riječ koja opisuje moje pokazivanje plombi drugima. S vremenom sam međutim otkrio prijatelje u najskrivenijim posjetiteljima crkve, a potom braću i sestre u tim prijateljima. S vremenom sam otkrio da i drugi pronalaze mene, da me ljubavlju mijenjaju, poput nevidljive ali sigurne ruke najstrpljivijeg Oca kojega će svijet ikada upoznati.
Peti korak: Čitaj o Njemu! Za tebe je napisao istinu da se ne izgubiš u stranicama laži koje si sam godinama pisao. Za tebe je izdao milijune primjeraka, u stotine jezika, da te Njegovo vodstvo nikad ne napusti. I u najudaljenijim hotelima svojih zemaljskih putovanja, pronaći ćeš Njegovu Riječ u ladici noćnog ormarića, odmah pored svog jastuka.
Jednog dana na glavnom gradskom trgu čitao sam Njegovu Riječ. U jeci svijeta, glasno sam sumirao sve moje doživljaje u vjeri. Divio sam se svemu što je Bog napravio da ja budem s Njim. I ponovno sam završio zamišljajući Ga kako na brežuljku mržnje dopušta da ga razapnu. Da Ga ja razapnem. I dalje, toliko dugo vremena nakon što sam dobio plavu kutijicu vjere, znao me je obuzeti taj sveti osjećaj čuđenja i zahvalnosti. Nitko drugi ne bi želio napraviti što je On učinio za mene. Nitko drugi ne bi mogao sve i da hoće.
Onda sam Ga ugledao. Stajao je u grupi ljudi, od kojih Ga naizgled nitko nije primjećivao. Raširio sam ruke više iz zaprepaštenja nego pozdrava. Zar Ga nitko ne primjećuje? Sjaj Njegovih očiju je rastapao svijet oko Njega u akvarel nestvarnih boja koje više nisu bile zabrinute zakonima fizike. Sjaj Njegovih očiju pročitao je pitanje u suzama mojih.
Nasmijao se, podigao svoju ruku prema meni, a u njoj je zlatnim bojama kucalo najdivnije srce koje sam ikada upoznao. Približio se skroz, i rukujući se sa mnom šapnuo mi: „Zato što te volim!“
Posljednji korak: Pokušaj mu odvratiti ljubavlju. Drugi možda neće vidjeti tu ljubav, niti će ona biti jednaka Njegovoj za tebe – to ne možeš uspjeti. Ali svejedno – pokušaj. Pokušaj učiniti nešto za druge, nešto ne tražeći zahvalnost ni plaću. Pokušaj iskrenu ljubav pokloniti neprijatelju. Pa dok stoji preneražen i gleda te kako mu se smiješ niz ulicu – neka upita ‘Zašto?’
Autor: I. B.
