A Isus im reče: “Dajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Marko 12:17).
Bilo bi zabavno da nije tužno slušati kako neki kršćani nalaze izgovore kojima opravdavaju da Bogu uskrate ono što je njegovo. Najčešće započnu govorom protiv davanja desetine. To čine na različite načine – jedni negiraju Božju uputu da dajemo desetinu time što govore da je desetina dio Zakona, a da mi ne živimo po Zakonu, dok drugi uče kako nije nužno davati desetinu, ali ako hoćemo, možemo davati i više od desetine jer Bogu pripadamo u potpunosti. Ono što me smeta kod ovih drugih je to da oni ne daju ni desetinu, a kamoli više od toga. Kada govore, samo filozofiraju.
Isto čine i oni koji govore: “Mi dajemo samo ono na što smo potaknuti od Duha Svetoga, što nam Duh govori.” Nije li Duh nadahnuo Bibliju? Zar Duh govori protiv onoga što piše u Bibliji?
Jedna grupa ljudi ide u drugom smjeru pa pitaju: “Od čega da damo desetinu? Od bruto ili neto prihoda, od onoga što nam ostane nakon što platimo kredite i režije (struja, voda, grijanje…) ili od čega?”
Ja dajem desetinu od svega što mi je prihod. Od svega što postaje moje vlasništvo. Ne nakon što prihod ogolim i očerupam kreditima, režijama i drugim, već od onog što je moj stvarni, vidljivi ulaz, od onoga što mi je plaća ili primitak.
Žalosno je gledati i slušati ljude koji traže i nalaze izgovore kako bi umanjili svoje davanje Bogu; koji mu uskraćuju ono što je njegovo; koji manipuliraju riječju Božjom protiv Boga i njegove Crkve.
Tako primjerice čine neki koji kažu da ako pastor poučava ili navodi stihove iz Malahije 3:8-11, on stavlja ljude pod prokletstvo ili zaziva prokletstvo na njih. To je grozna sotonska laž i manipulacija. Te riječi je Bog izgovorio i one su dio Svetog Pisma. One glase: “Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: ‘U čemu te prikratismo?’ U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod! Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Jahve nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetit skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Jahve nad Vojskama.”
Bog ovdje ne zaziva prokletstvo nego konstatira postojeće stanje. Isto čine i pastori koji čitaju te stihove.
Bog kaže: “Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete.” To nije zazivanje već konstatacija. Zajedno s njom Bog pokazuje put izlaza iz tog stanja. Ti stihovi nisu osuđujući već otkupljujući. Oni nisu osuda već pouka. Reći da netko tko te stihove čita ili poučava zaziva prokletstvo na ljude je najodvratnija manipulacija i sotonska laž.
Drugi način kako ljudi žele poništiti Božju uputu o davanju desetine je to da pripisuju davanje desetine Zakonu. Desetina nije počela sa Zakonom, ona je bila prisutna u Abrahamovom i Jakovljevom životu davno prije Zakona (sjeti se – Zakon dođe po Mojsiju, Ivan 1:17). I Abraham i Jakov su spominjali i davali desetinu prije nego je Zakon došao.
Pritom je važno točno identificirati što je Zakon. Je li cijeli Stari zavjet Zakon? Nije! Zakon počinje negdje od 20-tog poglavlja Izlaska do kraja Ponovljenog zakona.
Isus govori o Zakonu, Psalmima i Prorocima kao o različitim cjelinama.
Nato im reče: “To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.” (Luka 24:4).
On kaže: “O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22:40).
Isus jasno odvaja Zakon, Proroke i Psalme. To znači da Psalmi ili Proroci nisu Zakon. Budući da Malahija spada među Proroke, on nije Zakon. Prema tomu, kada čitamo Malahiju, mi ne čitamo Zakon već Proroke, ne poučavamo Zakon već Proroke.
Vjernici koji zbog svoje škrtosti i sebičnosti ne daju Bogu ono što Bogu pripada su u grijehu. Još su u većem grijehu oni koji govore ili naučavaju protiv davanja. Oni zajedno uskraćuju crkvi ono što joj je nužno za njeno funkcioniranje. Oni onemogućavaju ispunjenje Božje volje kroz nju.
Baština iz Jugoslavije
“Zar ne znate da se oni koji služe u svetim stvarima hrane stvarima iz hrama, a oni koji služe žrtveniku sudjeluju u žrtvama žrtvenika? Isto je tako i Gospodin zapovjedio onima koji propovijedaju evanđelje da od evanđelja žive.” (1. Korinćanima 9:13,14).
Nedugo nakon primanja spasenja (krajem 1984 – vrijeme Jugoslavije) zapazio sam da su mnogi kršćani krivo poučeni i da krivo funkcioniraju u području financija. Veliki broj vjernika je mislio i danas misli da sve što je od Boga treba biti besplatno. Svako služenje, svaka knjiga ili neki drugi materijal trebaju biti besplatni. Oni misle da svaki službenik treba služiti i raditi bez ikakve plaće ili nagrade. Oni dođu u crkvu ili negdje slično i žele primiti, a da ništa ne daju. Oni koriste sve akvizicije crkve (prostor, stolice, grijanje, struju…) i žele da se službenici i vjernici angažiraju oko njih, a da oni ni na koji način ne sudjeluju u troškovima i potrebama. Oni žele tuđe, a ne daju svoje i onda se pitaju zašto nisu blagoslovljeni, zašto ne primaju odgovor na molitvu ili slično. Takav način razmišljanja i funkcioniranja je kriv i pokazuje da takva osoba nije dopustila Isusu da ima Gospodstvo u njenim financijama i životu. Ako tko ima takav način razmišljanja i djelovanja, mora se pokajati, promijeniti. Ako Bogu ne možemo dati novac, što mu dajemo? Ako smo pijavice koje samo govore daj, daj, trebamo se pokajati. Davanje je dokaz da smo sebe doista predali Bogu. Da smo ozbiljno ušli u savez s Bogom. Da nam je stalo da njegova crkva ima sve što joj je potrebno za normalno i učinkovito funkcioniranje i napredak. Davanje je dokaz da želimo i tražimo kraljevstvo Božje.
Odbacimo demone škrtosti, sebičnosti i krađe i postanimo opskrbitelji Božje Crkve i Božjih nauma. Crkva kao i svatko drugi treba novac da može djelovati u ovom svijetu. On uglavnom ne dolazi kroz nevjerne već kroz vjerne. Biti vjeran Bogu u davanju onoga što je materijalno je prvi dokaz naše vjere i vjernosti Bogu. Davanjem otvaramo putove kroz koje crkva može funkcionirati.
Ako želimo primati – tada dajmo. Ako želimo da nam se služi – tada služimo. Ako želimo biti blagoslovljeni – tada budimo blagoslov drugima. Ako želimo da se ljudi spase – tada pomognimo crkvi i ispružimo se prema nespašenima.
Blagoslov svakomu koji živi u poslušnosti Riječi.
Autor: Damir Šićko Alić
